I ove godine dr. Davor Mucić, pionir telepsihijatrije, posjetio je Sarajevo Film Festival i ekskluzivno za Teklic.hr opisao svoje impresije s događanja.
U psihoterapiji, pacijent se suočava sa bliskom ili daljom prošlosti kako bi riješio unutarnji konflikt i stekao osnove za zdraviju, sretniju budućnost. Uzrok problema može biti u odrastanju a povod za npr. depresivno stanje, naizgled običan konflikt sa prodavačicom sira na placi. Povod samo pokrene domino efekt u podsvjesti pacijenta i vrati ga u djetinjstvo kada je, recimo, bivao izložen mobingu zbog svoje debljine ili velikih ušiju. Prodavačica sira nema veze s tim događanjima. A oni koji su uzrok depresiji, odavno su nestali iz pacijentovog života. Tako uzrok i povod druguju a da nemaju nikakve veze jedan s drugim. O tome učimo pacijenta u toku terapije. Ako je učitelj tj. terapeut dobar a pacijent motiviran, onda su to već dva preduvjeta za solidan, uspješan ishod liječenja.
”Suočavanje sa prošlošću” naziv je ciklusa filmova koji me svake godine na SFF-u najviše zanima. Razlog je jednostavan: Katarza je nemoguća misija sve dok se čovjek ne suoči sa samim sobom i svojim demonima. Jer nekome je prošlost dragocjena rizinica a nekome septička jama. Ovisno o tome je li u životu radio dobra djela ili sranja. Kako čovjek tako i društva/države sa svojim narodima. Zato su rijetki filmovi koji govore o našim povjesnim sramotama neobično vrijedni i značajni.
Ali kako ove godine ne kanim ostati duže od 4 dana, filmove ”Muzej Revolucije ” a naročito ”Kako se sada zove ova zemlja” , u kome by the way glumi i naš dojučerašnji sugrađanin a moj susjed Rade Šerbedžija, neću odgledati na SFF-u.
Žao mi je što je Rade odselio. Za sve u životu postoje razlozi i povodi. Čovjek, doduše, ta dva pojma uglavnom brka i lupa lončiće. Rade će jednom umrijeti a mi ćemo mu, možda, dati ulicu negdje oko place gdje je živio dok se to moglo durati.
A možda i nećemo.
Mi ne pričamo o tome zašto je otišao i je li se to nekako moglo eskivirati. Jer ako bismo pričali, onda bismo se morali suočiti sa prošlosti u kojoj nismo bili svjetski prvaci u tretiranju ”svjetskog a našeg” Glumca. No Radetova priča je još i najmanje od svega sa čime se ne želimo suočiti.
Ali to ne znači da mene razmišljanje o suočavanju s prošlosti zaobilazi dok, evo, ispijam jutarnju, to jest skoro podnevnu kavu, na trgu ispred Narodnog Pozorišta. Kiša jučer od ranog popodneva nije prestala sve do večeri. Espadrile od konoplje natopljene do maksimuma danas su nabubrile kao fažol, preko noći ostavljen u vodi za sutrašnji ručak. Do jučer prekrasne moje cipele više nikada neće ličiti na se. Jednako kao i grad Sarajevo, jednom kada festival prođe. Dijaspora u kombinaciji sa tisućama posjetilaca Festivala, ljeti oboji sliku grada u nijanse slične onima prije proljeća 1992.
Velim ”slične” jer slično nije isto što i ”iste”.
Nakon kave i pressice sa Rubenom & co. iz filma ”Trougao tuge”, krenem kod ”Želje” na ćevape. A tamo krcato kao da je sve džaba. Nekoliko žena i djevojaka stoji na kaldrmi ispred ćevabdžinice i cupka, nestrpljivo čekajući da neko završi i krene za svojim poslom i oslobodi mjesto za nekim od stolova. Međutim, kako je subota, izgleda da nitko nema pametnijeg posla nego razvlačiti porciju ćevapa u nedogled. Vidim da mi je tu uzalud čekati i krenem dalje po Baščaršiji. K`o velim mora negdje blizu biti neki restoran. I tu, stotinjak metara od ”Želje”, naletim na ulaz u baštu sa šadrvanom i mnogo drvenih stolova pod ogromnim suncobranima. Tu je nekada bio prvi open-air cinema u gradu. Rekoh: ”E, to je sigurno fino mjesto sa narodnom kuhinjom”. Na ulazu, ispod imena, piše ”halal restoran”. Mi smo nekad svojim dužnicima ”halalili” tj. opraštali dugove. Tako bi neupućeni posjetilac mogao pomisliti da je sve u restoranu besplatno. A nije.
Bilo kako bilo, naručim teleću šniclu i povrće na žaru. Pitam kakvo im je crno vino a konobar veli da ne toče alkohol. Kako mi se nije dalo izlaziti, kad sam već sjeo i tražiti drugo mjesto, odlučim ručati bez vina. Ni to nije loše. Ponekad. Dok sjedim i čekam, promatram goste i brzom brzinom shvatim gdje sam zalutao. Sem par ”naših” koji su možda zalutali kao i ja, ali vjerovatno nisu, gosti koje gledam su muškarci, koji ne izgledaju kao ”naši”, i žene pod burkama i maramama. Nekoliko ih ima skupe Burberry ili Gucci torbe i marame. Razmišljam kako žensko i kad mu ne vidiš lice ima potrebu za skupim stvarima.
Ja nisam ekspert za burke ali izgleda da ima par verzija. Jedna je kada se vide samo oči a druga kada se, također, vide samo oči ali onaj dio koji prekriva nos i usta je pokretan kao, recimo, zastor u kazalištu pa se može dizati i spuštati. To je praktično i nužno ako je žena, recimo, došla na ručak. A kako je ovo ”halal restoran” logično je i očekivati da jeste. Mislim, došla na ručak.
Ne pamtim da sam imao priliku promatrati ritual ”jedenja-na-javnom-mjestu-pod-burkom”. A to je doživljaj. Svakom zalogaju predstoji podizanje ”zastora” , ali tek toliko da se vide usta i spretno, vrlo hitro uzimanje komada hrane nabodene na vilicu. A onda gutljaj koka-kole između svaka tri-četiri zalogaja, naravno uz obavezno podizanje i spuštanje zastora. Nemoguće je odgonetnuti kako izgleda lice ispod burke ali ja pokušavam zamisliti što toj ženi prolazi kroz glavu dok jede, tu pod suncobranom koji će uskoro postati kišobran, zajedno sa svojim mužem i dvoje djece. Jer samo ona je pokrivena od glave do pete. A možda joj ništa ne prolazi kroz glavu jer ritual sa ”zastorom” je samo meni novost ali ne i njoj, njezinoj djeci i mužu koji s njom uopće ne razgovara. Zabavio se djecom i ćevapima ispred sebe.
Sigurno da sam taj ritual već negdje vidio, vjerovatno još u prošlom stoljeću pri boravku u Kairu, na razmjeni studenata u vrijeme studija medicine u Rijeci. No, tada nisam obraćao pažnju na takve detalje. Bilo je neko drugo vrijeme i neki drugi ja u tom vremenu. Od raspada Jugoslavije naovamo, bavim se promatranjem onoga ”za što smo se borili” devedesetih, na prostoru cijele bivše nam zajedničke zemlje. Putujem tamo-`vamo od Triglava do Đevđelije i ne mogu doći k sebi od ljepote pejzaža koju u mladosti, zaokupljen ”skupljanjem salveta, značaka te slušanjem Zdravka Čolića i svega što vole mladi”, nisam primjećivao. Također, primjećujem stvari koje ranije nisu postojale pa ih, valjda, ni zato nisam primjećivao. Jedna od takvih stvari je i fenomen ”halal restorana” u kome, evo, sjedim i gostiju koje promatram.
Vidim djeca jedu pizzu i pomislim da sam možda trebao naručiti jednu s pršutom i gorgonzolom. Pogledam jelovnik i shvatim da nema pršuta. I taman odlučim ipak krenuti na neko drugo mjesto, kadli lilne takva kiša koja odgovara nekoj poznoj jeseni a ne ljetu. Teška, dugačka i dosadna. Ta kiša će od mojih espadrila od konoplje definitivno napraviti bezoblične objekte za bacit`, a mene ostaviti da još prosjedim tu, i narazmišljam se do mile volje, i preko toga, o ”halal društvima” u kojima se svaki inovjernik, osjeća kao ”krme u Teheranu”. A takva društva njegujemo od devedesetih naovamo, prvo javno a onda skriveno, ”hinjski”, kako to ovdje kažu.
Čovjek se često pita je li sve od prije u životu bilo bolje ili smo mi bili bolji. Na to pitanje je najpametnije ne davati odgovor. Jer svaki će biti krivi. I pravi.
Moja mati bila je krojačica ili šilica. Također je tkala ćilime i serdžade. Znala je reći : ”Vidiš, sine, ćilim u jednoj boji može otkati svaki početnik. Umijeće tkalje mjeri se brojem boja i mustri utkanih u ćilim. Tako ti je i sa društvom i sa zemljom u kojoj živimo. Ljudske različitosti čine jednu zemlju prekrasnim, šarenim ćilimom. ”
Na to je moj otac, brže-bolje, kroz smijeh, dodao narodnu mudrost: ”A šareno budali drago !”
Majčina poruka o umjetnosti življenja skupa, sve dok nismo prisiljeni biti zajedno, prošla je tada neprimijećeno jer se u mojoj glavi podrazumijevala. Očeva šala bez ikakve zle namjere, kako to šale uglavnom i znaju biti, ispade kobno predskazanje.
Meni su njihove riječi promakle tada kad su bile kazane ali su se, eto, u ”halal restoranu” vratile, pedeset godina kasnije. Kada ni njih ni zemlje u kojoj smo živjeli više nema.
Tekst: Prof. Davor Mucić
