U petak, 15. augusta 2025, Sarajevo je ponovo postalo glavni grad filma. 31. Sarajevo Film Festival, najveći filmski praznik jugoistočne Europe, otvoren je svečanom ceremonijom u Narodnom pozorištu. Večer je obilježila svjetska premijera filma Paviljon („The Pavilion“), crne komedije redatelja Dine Mustafića, kojom je otpočelo novo poglavlje ovog prestižnog festivala.
Crveni tepih i svečana atmosfera okupili su publiku, glumce i filmske radnike, a Paviljon je prikazan ne samo u Sarajevu, već i na više lokacija, uključujući Tuzlu.
Već narednog dana, u sklopu tradicionalnog programa „Na kafi sa…“, publika i novinari imali su priliku razgovarati s ekipom filma. Za stolom su sjedili Dino Mustafić, Zijah Sokolović, Jasna Diklić, Rade Šerbedžija, Vladimir Jurc Lali i Branka Petrić, a diskusija je pokazala da Paviljon nije tek film, već i ogledalo društva.
Šutnja i zaborav nisu terapija
U djetinjstvu smo štićenike domova zvali „domci“ ili “domčani” – djeca bez roditelja ili bez sigurnog porodičnog okrilja, često stigmatizirana i gurana na margine. Dom je bio metafora za društvene brodolomce, rezervat za one koji nikome ne pripadaju. Mustafićev Paviljon širi tu metaforu i premješta je u starački dom – prostor u kojem starost postaje sinonim za zaborav i marginalizaciju. To je pretposljednja stanica, pred „remizu“ ljudskog života, gdje stanovnici postaju nevidljivi i porodici i državi. Ali ovaj film nije priča o rezignaciji, već o buntu, o promjeni. Stanovnici doma se bude i odlučuju na pobunu – kasni, ali snažan čin otpora sistemu. Njihov revolt je odjek kolektivnih trauma Balkana: ratova, tranzicije, siromaštva i korupcije. Kao potisnuta sjećanja koja jednom moraju eruptirati, i ova pobuna pokazuje da nikada nije kasno za prkos i dostojanstvo. Ako znate tko ste, odakle dolazite i gdje ćete jednom završiti.
Crni humor, taj prepoznatljivi balkanski mehanizam preživljavanja, daje filmu poseban ton. Smijeh kroz suze ovdje postaje katarza: način da bol postane podnošljiva, da se trauma pretvori u priču, a ne u šutnju. U tom smislu, Paviljon je i psihološki film – priča o zrelim mehanizmima odbrane kroz koje se kolektivno iskustvo može podijeliti.
Glumačka ekipa – predvođena velikanima poput Šerbedžije, Sokolovića i Karanović – ne igra samo likove, već i simbolizira generaciju koja je preživjela najveće lomove naše povijesti. Time film postaje i lekcija iz kolektivnog pamćenja: podsjetnik da trauma nikada ne nestaje šutnjom, već se prenosi, oblikujući budućnost. Jer šutnja i zaborav nisu terapija. No, ne treba zaboraviti ni to da oprost ne mijenja prošlost ali mijenja sadašnjost i budućnost. I da tome treba učiti djecu, kako u školi tako i doma. Pod uvjetom da nam je stalo da djeca imaju bolje živote i postanu bolji ljudi od svojih roditelja. A to bi, po defaultu, trebao biti san svakog oca i majke.
Za promjenu treba više od lijepo upakovane praznine
Paviljon je istovremeno film o starosti i nemoći, ali i priča o otporu i dostojanstvu. Njegova najveća snaga leži u podsjećanju da dostojanstvo nije privilegija mladosti – ono pripada svakom čovjeku, u svakoj dobi. Čak i kada nas društvo otpiše, ostaje mogućnost otpora, jer – kako poručuje Mustafić – pobuna nikada nije prekasna.
Doduše, lakše je pobuniti se kada nemate šta izgubiti. Prisjetio sam se riječi jednog od mojih pacijenata, prognanika u toku ratova devedesetih: “Doktore, šta još možemo izgubiti mi, koji smo već jednom sve izgubili?” Dizati bune je mnogo lakše u zajedništvu – u staračkom domu, na fakultetu, u grupi koju povezuju ista nacionalna ili religijska obilježja itd. Jer čovjek prirodno teži pripadnosti stadu. Ali ne voli kada ga se nazove – ovcom.
U zreloj dobi svatko od nas ima potencijal da dosegne svoju najbolju verziju. A ona se ne procjenjuje izgledom pakovanja nego sadržajem. To se s godinama života nauči, pa se virtualni frendovi ne smaraju selfijima i snimcima tanjura sa hranom. Stari su mladima dosadni i zato jer govore o potrebi čitanja knjiga i poznavanja povijesti kakvu mladi više ne uče u školama. “Naši stari” su dragocjene povijesne čitanke za sve koji o povijesti žele čuti od još živih svjedoka. A kako svjedoci mahom govore gluhima, onda im ne preostaje ništa drugo nego da stvar preuzmu u svoje ruke — i pobune se. Film o osobama treće životne dobi podsjeća nas da za promjenu nikada nije kasno — posebno onda kada smo dostigli najbolju verziju sebe u kojoj se iskreno radujemo tuđim uspjesima, prihvaćamo i njegujemo različitosti, a vlastiti obraz čuvamo kao najveću vrijednost. I tada shvaćamo: sposobnost osjećaja srama nije slabost, već vrlina koja nas podsjeća da smo još uvijek ljudi — i da kao takvi zaslužujemo život dostojan čovjeka. No, sram je regionu odavno rekao zbogom.
Paviljon je film koji ima potencijal da nas barem za korak približi katarzi od koje smo, čini se, danas udaljeniji nego ikada.
Prof. Davor Mucić, psihijatar
