Žene i ovaj suludi svijet

43

Da, tako se gube dani, gube se sati, gomila se protraćeno vrijeme, večeras nam je bilo dosadno, šetnje od kojih smo odustali, telefonski razgovori koji su predugo trajali. Tako često: krivo izgovorene riječi i predugo sjedenje za stolom. Krivo izgovorene riječi i predugo sjedenje za stolom, kada se davno trebalo dići i ne reći to što je rečeno. Jer su na riječi pale šutnje i te šutnje su teške i krive, the hours badly spent, rekla bi Bishop. Trebaju nam štake, štake za melankoliju, rekla bi Vrkljan.

“Godine su nataložile iskustvo i na jedan neobični način, učinile Irenu Vrkljan izvanvremenskom pripovjedačicom: ona može biti tridesetpetogodišnja usamljena žena, majka koja ne može zaštititi dijete, djevojka koja nije sigurna u životne izbore. Ona može biti svaka od tih perspektiva, a u knjizi Žene i ovaj suludi svijet Irena Vrkljan postaje pripovjedno tijelo sastavljeno od svih tih različitih perspektiva, ona je – sve one u jednom pripovjednom “snopu”.
U pričama Žene i ovaj suludi svijet, ljubav je samo negdje na rubovima, u krhotinama, više u popisu gubitaka. Kao autorica bezglasno ponavlja stihove američke pjesnikinje Elizabeth Bishop o umijeću gubljenja:

Izgubi nešto svakoga dana. Prihvati smetenost
Zbog izgubljenih ključeva, uzaludno potrošenog sata.
Umijeće gubljenja nije teško naučiti.”

Andrea Zlatar

Komentari