Da, tako se gube dani, gube se sati, gomila se protraćeno vrijeme, večeras nam je bilo dosadno, šetnje od kojih smo odustali, telefonski razgovori koji su predugo trajali. Tako često: krivo izgovorene riječi i predugo sjedenje za stolom. Krivo izgovorene riječi i predugo sjedenje za stolom, kada se davno trebalo dići i ne reći to što je rečeno. Jer su na riječi pale šutnje i te šutnje su teške i krive, the hours badly spent, rekla bi Bishop. Trebaju nam štake, štake za melankoliju, rekla bi Vrkljan.
“Godine su nataložile iskustvo i na jedan neobični način, učinile Irenu Vrkljan izvanvremenskom pripovjedačicom: ona može biti tridesetpetogodišnja usamljena žena, majka koja ne može zaštititi dijete, djevojka koja nije sigurna u životne izbore. Ona može biti svaka od tih perspektiva, a u knjizi Žene i ovaj suludi svijet Irena Vrkljan postaje pripovjedno tijelo sastavljeno od svih tih različitih perspektiva, ona je – sve one u jednom pripovjednom “snopu”.
U pričama Žene i ovaj suludi svijet, ljubav je samo negdje na rubovima, u krhotinama, više u popisu gubitaka. Kao autorica bezglasno ponavlja stihove američke pjesnikinje Elizabeth Bishop o umijeću gubljenja:
Izgubi nešto svakoga dana. Prihvati smetenost
Zbog izgubljenih ključeva, uzaludno potrošenog sata.
Umijeće gubljenja nije teško naučiti.”
Andrea Zlatar
