Doslovno nam se mozak ”kuha” po ovakvom vremenu. Još uvijek, nakon svih ovih godina, pokušavam shvatiti ljude koji točno u podne leže na suncu i peku se, jer ne znam koliko bih izdržao. Po ovom vremenu stvarno izlazi onaj tko mora ili onaj tko je totalno lud. Da li to pripisati mojoj lijenosti ili jednostavno kombinaciji straha koji mi je u mene majka ”memorirala” kao klinca rečenicama poput : ”nemoj sa tim madežima na sunce” ili ” ti nisi normalan ovako bez kreme šetati naokolo”. Očito je da su ta upozorenja dala rezultate. Sve više na vidjelo izlazi primorsko srce koje se voli zavući u hlad moje ”oaze mira” na moru, sa upaljenim ventilatorom i bevandom u ruci. Ponekad i radlerom. Da, da, dobro ste pročitali. I ja sam pao na tu pošast ovoga vremena. Osvježavajuće i dobro, onaj Union od grejpa je prava navlakuša.
Jučer je bilo toliko toplo da sam se tek oko 9 navečer spustio do mora da malo prošećem i da se rashladim, ali nikako mi nije uspjevalo. Nakon nekoliko dana uzastopce provedenih u studiju u zatvorenom, morao sam malo ”istegnuti noge” i ”očistiti glavu”. Naposlijetku, primjenio sam davno naučeni recept koji uvijek pali – vožnja. Negdje oko 11 sjeo sam u auto i lijeno, sporo vozio Kvarnerom upijajući svaku moguću sitnicu, dok mi je soundtrack pravio nezamjenjivi Whitesnake i taj sound sa prelaska 70-ih na 80-e dok je muzika još bila iskrena, sirova, dok je seks bio siguran, a utrkivanje na rubu. I naravno, zvuk motora.
Bože, koja lijenost, koji chill osjećaj u cijelom gradu. Grad je doslovce bio umoran, napola spavao, tek poneki pokret nekog pojedinca šetača i ljudi koji kao da na auto-pilotu voze svoje automobile, sa mislima tko zna gdje. Vjetar bi povremeno zapuhao, a ja sam istinski uživao i tek tada se uspio nekako rashladiti. Svaka vožnja nakon nekog vremena za mene postaje opuštajuća i inspirativna, a ova je svakako bila takva. Osjećao sam se k’o Gibonni 1999-e, jer sam po tko zna koji put činio pravu stvar . Istu stvar. Vozio i pustio mislima da voze mojom užarenom glavom.
Ispočetka sam samo nastojao odagnati sav stres nakupljen proteklih dana, i postavljao si pitanje: a zašto si ti danas sav neki čudan i nekako u kujcu? Odgovor je vrlo brzo sjeo – jer je vani 40 stupnjeva, povjetarca nije bilo do prije pet minuta i premalo se krećeš. Razmišljao sam o sreći, vozivši svim tim cestama, gledajući svakog čovjeka na svom putu, razmišljajući kako svatko od tih ljudi ima neki svoj problem koji je njoj/njemu najveći, kako je svatko svijet za sebe.
Razmišljao sam o svim onim događajima koji me vežu za Rijeku. Od prvih dana kada su mi Rijeku predstavljale one trgovine na Žabici i prvi Hamby, pa do srednje škole. Do svih onih ljubavi sa kojima sam lutao gradom. Prošao sam onim raskršćem gledajući onaj ugao gdje me je uvijek čekala Ona. Malo zatim, prošao sam ulicom gdje je živjela Ona2. Vozeći se dalje, misli su mi se vratile tko zna koliko godina unatrag kada sam ispijao kavu sa Njom3.
Mislio o vremenima kada mi se rastanak s njima činio kao kraj svijeta, a danas je sve to skupa smiješno i rado se sjetim. Što osjetim? Zahvalnost. Prema svima. Prema svim tim likovima u mom životu. Netko je tu došao kao glavna uloga, šofer autobusa koji nas je vozio, netko kao bakula, netko samo kao suputnik u tom autobusu. A neka mala uloga bili su i oni koje smo samo gledali kroz prozor tog autobusa dok smo se njime vozili. Kad smo došli do određene stanice, ušli bi na drugi bus. Neki su do sada vjerojatno već prestali čitati. Samo vam dočaravam svoj tok misli.
Dok sam prolazio Kantridom sjetio sam se svojih dana provedenih u Dječjoj bolnici. Suosjećam sa svim roditeljima čija su djeca tamo. Nekidan sam čuo priču o 9-godišnjem dječaku koji je ovdje sa roditeljima došao na odmor, preskakao zid i nabio se na kolac.
Kao u najgorem hororu. Cijelu noć su doktori spašavali to dijete, čiji je život već sada uništen i pitanje je kako će se oporaviti. Tada sam opet razmišljao o zahvalnosti, vozeći se s jednom rukom vani , koju sam hladio… razmišljao sam što bi sada bilo da mi je neki automobil s druge strane slučajno ”pokupi”… zamišljao sam kako sviram jednom rukom, kako bih se borio biti najbolji u tome i kako ne bih odustao.
Onda sam se samo stresao i rekao – nećeš ti izgubiti nikakvu ruku i zauvijek ćeš svirati sa dvije jer ti podosta dobro ide. I shvatio po tko zna koji put kako sam sretan. Sve imam. Apsolutno. Koliko god klišej bio – sve ruke, sve noge. Vidim, čujem. Volim. Zahvalan sam apsolutno na svemu u svom životu, koliko god nekada brijem i želim sve po principu ”sada i odmah”. Zahvalan sam mami koju je bilo strah za moje madeže, zahvalan sam onima koje su me činile sretnim i onima koje su mi napola iščupale srce, zahvalan svim profesorima na jedinicama i peticama, na položenim ispitima isprve i na popravnima. Svima koji su i jednom milisekundom do sada bili dio moga života.
Da nisu bili tu i upravo takvi, ja danas ne bih bio ovakav kakav jesam sad , i ne bih pisao ove rečenice. Imale bi drugi sadržaj i drugu temu. A ovako je upravo sve onako kako mora biti. Imam iskustvo. I iskustvo je ono koje nas čini mudrijima i spremnima za sve sljedeće bitke. Hvala svima vama koji me uporno čitate. Podržavate. Slušate.Hvala mojim iskrenim prijateljima. Hvala Njoj koja me voli.
Hvala Bogu jer je i današnjoj kolumni došao kraj.
Do sljedećeg četvrtka, samo pozitiva, dragi moji!
Voli vas vaš blesan…
Mauro
Newsletter: maurovizija@teklic.hr
Pratite Maura na Facebooku!
