Sljedeće jutro prelazim u novi hostel. Iako spavaonica nije uredna kao na slici, bar kreveti nisu na kat. Tu večer odlučujem da sljedeći dan otiđem na turu koja vas vodi u posjetu jednoj od favela Ria. Iako sam se najprije dvoumila, jedna cura iz hostela mi je rekla da je super, pa sljedeće popodne s nestrpljenjem očekujem da me kao i obično pokupi kombi sa onima iz drugih hostela. Ja sam jedina iz svog hostela i po mene dolazi mršavi Antonio od nekih pedesetak godina. Kaže da idemo u najveću favelu Ria, Roichina-u, u kojoj živi i on. Antonio kaže da budući da sam ja jedina iz mog hostela, kombi kreće sa Copacabane i neće raditi krug da dođe po nas, pa me pokupio sam. Ok, ali lik mi izgleda totalno sumnjivo, a nakon što je rekao da do tamo možemo na dva načina, taxijem ili onako kako se voze Carioce, a on naravno predlaže da idemo tako da jer će mi to bit zanimljivo, meni se pali alarm. Ko’ je ovaj i kamo me vodi i kako to da nema drugih ljudi?! Idemo zaustaviti tzv. taxi kombi koji jurcaju po gradu dok sa prozora visi netko tko maše rukom i poziva ljude da se ukrcaju. Zaustaviti ga se može i izaći bilo gdje što je super, ali zna bit gužva jer su jeftini i brže povezuju favele sa centrom od autobusa, pa oni za koje nema mjesta da sjednu, nerijetko unutra i nagužvani stoje. Te kombije sam viđala već i prije po Ipanemi, ali do sada nisam znala o čemu se radi. Ulijećemo u prvi koji nailazi i sjedam na jedino prazno mjesto do muškarca u kanotijeri i žene s bebom. Antonio stoji, ali on je već naviknut na održavanje ravnoteže u jurećem kombiju. Nema što, počelo je uzbudljivo.Nakon par stajanja i ukrcavanja novih putnika, izlazimo na Copacabani i u jednom od hostela se pridružujemo ostatku ekipe i kombiju kojim idemo na turu.
Kad smo se iskrcali u faveli, prvo što mi je privuklo pažnju bilo je bezbroj isprepletenih kabela za struju. Stanovnici samo prikopčaju svoj kabel i imaju besplatnu struju.
Nakon dolaska u Rocinhu šofer nas iskrcava i dalje uzbrdo krećemo pješke. Antonio nas upozorava da ne fotografiramo dok nam on ne kaže da možemo jer se favelom voze dileri droge na motorima i treba pazit da neki od njih ne uleti u kadar. Upoznaje nas sa lokalnim dječakom koji prodaje svoje slike favele, pa jednu kupujem. Nakon što stižemo do samog vrha, Antonio nas vodi u plavu zgradu čiji je vlasnik diler, da bi vidjeli pogled sa terase na krovu. Prolazimo kraj stanova od kojih su neki odškrinutih vrata, pa ne propuštam baciti pogled. Koliko uspijevam vidjeti većinom nema puno namještaja. Dok uživamo u pogledu sa terase, Antonio nam objašnjava da je najveći problem osim struje, u favelama pitka voda. Na izlazu ne smijemo slikati jer navodno par metara gore neko dila drogu, a i skupina mladića puši travu.
Pogled na ostatak Rocinhe sa terase zgrade na skoro samom vrhu. Favele obično imaju najbolji pogled na Rio i graniče sa bogataškim naseljima kao što su neboderi u podnožju slike. Na jednom od krovova igraju se djevojčice koje se svako toliko osvježavaju vodom iz narančaste kante za smeće kao spremnikom.
Spuštamo se u prometniji dio, a svako toliko Antonio nas upozorava da pazimo dok hodamo jer svi jurcaju na motorima po vijugavoj i strmoj glavnoj cesti i ujedno nam govori gdje možemo, a gdje ne možemo slikati. Prolazimo kraj dućana u čijem se stražnjem dijelu prodaju Havajanke. Jedna od cura pita Antonia jesu li original, a on odgovara kako oni u Brazilu nemaju kopije Havajanki. Na stepenicama kojima se spušta u uske prolaze između kuća, stajemo kod skupine preslatkih klinaca. Dok se slikamo Antonio nam priča kako je u faveli sigurnije nego u centru jer ovdje red održavaju drug lordovi i vođe bandi, pa nas ovdje neće opljačkati. Spominje kako je Rocinha sigurna i da bez opasnosti ovdje možemo doći i sami, za razliku od nekih drugih favela gdje bi te upucali da samo u njih kročiš nogom.
Djeca u faveli smiješkom dočekuju turiste i vole se slikati. A i odrasli su vrlo pristupačni i gostoljubivi, pa početna zabrinutost ubrzo ustupa mjesto uzbuđenju doživljaja favelskog života iz prve ruke.
Kroz niz vrlo uskih prolaza koji dijele kuće dolazimo da Antononijevog stana. Super, vidjet ćemo kako stanovi u faveli izgledaju iznutra. Najprije ulazimo u kuhinju i Antonio nas upoznaje sa svojom mamom i sestrom. Na katu u dnevnom boravku na svom nam kompjuteru pokazuje stare crno bijele slike Ria da vidimo kako su neki dijelovi prije izgledali. Nekada bujnom vegetacijom prekrivena brda oko Ria, sad udomljuju favele. Iako dosta uzak, njegov stan potpuno je namješten i ukrašen mnoštvom slika, ima sve elektronske uređaje, čisto je i udobno. Čista suprotnost uvriježenom očekivanju potpunog siromaštva i bijede .
Antonio nas vodi kroz labirint uskih uličica gdje susrećemo stanovnike kako sjede pred stanovima, stavljaju sušiti robu ili djecu u igri.
Nastavljajući silazak dolazimo do novoizgrađenog dijela sa širim čistim ulicama i zgradama u žarkim veselim bojama dalekog od sivila i ruševnosti kuća u gornjem dijelu favele. U malom uličnom baru kupujemo Açaí – ledenu smjesu vrlo zdravih açaí bobica iz Amazone, u što nam je prodavač umiješao i bananu, te na vrh dodao musle. Jedna od mojih omiljenih poslastica u Riu koju smo u faveli platili tri put manje nego u Ipanemi!
Vedre boje i zidovi u novom dijelu Rocinhe, vedra i nasmiješena lica djece i neizostavna nogometna lopta. Tko se ovakvom prizoru ne bi veselio.
Na samom dnu pri izlazu iz favele prolazimo kroz vrlo užurban i napučen dio i nakon prelaska nathodnikom Antonio nam za kraj pokazuje Rocinha Školu sambe, veliku dvoranu u kojoj škola sambe Rocinha vježba za karneval, a mjesec dana prije karnevalske povorke na Sambadromu u Školama sambe svakog se vikenda održavaju samba party-iji. Antonio nas pozdravlja i za kraj nam objašnjava: Uskočite u kombi na Ipanemi, iskrcajte se točno pred dvoranom i dođite ovdje plesati sambu. Sigurno je!
Pogled na Rocinhu iz donjeg dijela…tu je ulaz u favelu, tu vam stane kombi, Škola sambe je preko puta, sve što vam treba za odličan provod u pravom Carioca stilu.
Tekst i foto: Nola
p.s. sljedeći broj bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 14.10.2011.
Komentari