„Negdje tamo vani postoji netko u čijim je očima sav tvoj svijet, sve što si od zivota želio, sva tvoja maštanja, nadanja i želje. Problem je kako se susresti. I kako odreagirati ispravno i na vrijeme. Zanimljivo, ja sam iz nekog razloga jos od tinejdžerskog doba vodio nekakav svoj dnevnik o takvim susretima. Ne znam zašto, možda da ojačam samopouzdanje. Ili da zadržim lijepe trenutke kojih u zivotu nije bilo pretjerano. Neki od tih susreta završili su jako lijepo. Jako, jako lijepo.“
Sve me neka romantika mota zadnjih dana pa mi nije čudno da me moje ovotjedno zoomiranje nekako – svijesno ili ne – odvelo na jednu baš istinski romantičnu temu – „Slučajni susreti“ – znate oni susreti kada noge pretrnu, usta se osuše i kada na trenutak možete izgubiti pamet, izreći glupost ili samo pogledavati to biće koje ste sreli – ne tražeći, ne želeći – sasvim slučajno, možda samo tada i nikad više.
E pa baš takva divna tema vrti se na jednom forumu koji je na mene, čitajući ga, djelovao očaravajuće. Ljudi pišu i opisuju situacije u kojima su sreli nekoga dovoljno divnog da bez riječi i upoznavanja i dan-danas čuvaju njihove slike u srcu. Sjete ih se i pitaju se – što bi bilo da su u tom jednom danom trenutku odreagirali i možda promijenili tijek svoga života. Izdvojit ću samo neke poruke koje su ostavljene u virtualnom bespuću da ih možda jednom netko i pronađe, a vi uživjate..i zgrabite sljedeći put..trenutak.
„1.01.2010 već datum govori da ćemo se pronaći
…ma otplesah jedan ples u Zadru s momkom u bijeloj kosulji, jedan poljubac, jedan osmijeh…i onda razlaz nisam se kasnije pojavila u drugom kaficu gdje sam trebala doći…alimajkeminisamjakriva :p
pa eto, ako se prepoznas :)“
„joj mene i nakon godinu dana muči frajer koji me zaustavio nasred cvjetnog trga, nakon što sam kupila šugave fornete i sretno navalila na njih. dečko savršen, kosica lagano razbarušena, široko mi se osmjehuje i zaustavi se i zaželi dobar tek a ja prasnula u smijeh i odjurila. i tek kasnije skužila kako zapravo nema baš nečeg u toj mojoj glavi. :D“
„lokacija Osijek; ulica pored Ambulante
Crnka podrezane poluduge kose do ramena izrazito nebesko-plave oci, vjerojatno studentica 3-4 godine.
Kad smo prolazili jedno pored drugog zurili smo jedno drugom u oci a mene je tako streslo, bas je onak simpa lice imala uz te oci i crnu kosu, kontrast je bio za složit se u nesvjest koliko je lijepa bila, sve me trnci prosli prsima i rukama ali nisam nista poduzeo cak sam osjetio i onaj zov u sebi:”brzo je pozovi na kavu!” ali nista nisam ipak poduzeo jer u tom periodu nisam imao dobru podlogu za moguce veze pa sam nastavio poslom dalje. okrenuo se, okrunale se i ona, pogledali se, zacrvenio se i nastavio dalje hodati. „
„Ja sam sreo svoju drugu polovicu u Le Monde-u 2.9.2009. u 8 i pol navecer…
jbt nisam mogao reagirati… sila je jača od mene da ga jebes koliko god da sam se spremao za to… nisam mogao jednostavno okrenuti glavu dok sila nije obavila svoje
vidio sam samo veličanstvenu ženu i svjetlost i zaljepilo me za nju…
i vidio sam da je odusevljena sa dogadjajem u nasem drugom pogledu koji je izgledao ovako “jbt (hej), pa ovo je moja druga polovica”… drugi put su nam se pogledi malo mimoisli cik cak nismo se pogledali ravno u oci opet
osjetio sam je i prije susreta, sad je osjetim jos vise…
sada je eto čekam pa da preokrenemo svijet naopačke da opet bude ispravan lol“
„Hihi, kako ljudi upamte neke takve stvari…:)
Takve ” propuštene prilike ” trebaju biti pouka za drugi put, treba reagirati odmah jer da ćeš nekog opet sresti i prepoznati je teško moguće“
Evo i jednog očito riječkog primjera:
„Tower Centar, Rijeka, subota 3. 4. oko 17.30h…na zadnjem katu, u jednom od birceva…crna kosa, šiške, zeleni kaputić…pila ledeni čaj bez leda…pogledavali se, ali eto nije bila situacija (mada, i da je bila situacija, poznavajuć sebe ne bi bilo ništa drukčije) “
„Evo bilo je to jedne nedjelje.Na terasi jednog birca u koji sam sasvim slučajno došla sa frendicama 2-3 stola dalje sjedio je jedan dečko.Smeđa kosica, zelene okice, osmijeh obara sa nogu, bila sam oduševljena.Sva sreća da je on napravio prvi korak, jer evo dvije godine kasnije on je moj suprug.“
„Ne mogu vjerovati da ću ovo napisati. Prije kojih 6-7 godina. Djevojka s plavom kosom i ako se ne varam-smeđim očima, viđali smo se često u busu, pokoji put na tramvajskoj stanici. Osjećam se kao budala jer ovo pišem, a nismo nikada progovorili riječ… Mrzim ljubav na prvi pogled i što je se i dan danas često sjetim. Eto, ako se prepozna da zna da je bila voljena…koliko god smotano ovo sve zvuči
http://www.forum.hr/showthread.php?t=517951
Forumašica Ana
