Selo rukotvorina Los Dominicos

504

Još jedno sunčano jutro u Santiagu odlučila sam provesti na njegovoj periferiji. Podzemnom sam otišla do kraja crvene linije i izašla na mjestu s prostranim travnatim površinama u kontrastu s poluoguljenim brdom žućkaste boje i Andama u pozadini, ništa nalik zakrčenom i užurbanom centralnom dijelu. Došla sam vidjeti selo rukotvorina Los Dominicos i nakon što su me prolaznici uputili prema bijeloj crkvi u podnožju brda, na kratko sam svratila u usputni supermarket po sendvič i sok.

Čudnovate sjemenke privukle su moju znatiželju u supermarketu. Pinones, pisalo je na natpisu iznad. Zanimljivo, ali što su, saznala sam tek naknadno.

Pinjoli čileanskog bora Auracarie puno su veći od naših i tradicionalna su hrana Mapuche Indijanaca. Hranjivi i ukusni, obično se kuhaju ili peku i poslužuju začinjeni mljevenim čilijem i sjemenom korijandera, a dodaju se u juhe, salate, variva te ih upotpunjuju svojim blagim orašastim okusom. Nisam imala prilike, ali voljela bi ih probati…

Bijela crkva s dva tornja i dvorište sa strane, ukrašeno palmama i rascvjetanim drvcima, svidjeli su mi se na prvi pogled.

Atmosfera je bila opuštajuća te sam neko vrijeme provela sjedeći na klupici i upijajući prizor, a zatim se uputila do ulaza u selo rukotvorina koje se nalazi u okviru dominikanskog samostana u sklopu crkve. Odmah nakon ulaza bili su kavezi s raznim pticama i paunovima, što mi je bilo malo čudno, a ptice iza rešetaka nisu baš najveseliji prizor.

Jedna od papiga u kavezu u selu rukotvorina Los Dominicos na perifieriji Santiaga drijemala je na podnevnoj vrućini.

U nizu dućana do kojih vode uske vijugave i prašnjave uličice, može se naći mnoštvo suvenira od drva, metala, kože, tkanine, lončarski predmeti, nakit, a mogu se vidjeti i radionice u kojima ih umjetnici izrađuju. Uz suvenire masovne proizvodnje, ovdje se mogu kupiti i zanimljivi unikatni predmeti, a osim dućanima, mjesto obiluje restoranima i kafićima za predah u hladovini stabala. Lijepo i opuštajuće mjesto za posjetiti ukoliko ste u Santiagu duže vrijeme, a ne samo par dana.

Među raznim stvarima koje se prodaju na Los Dominicos tržnici su i keramičke posude.

Ovdje sam izgubila skoro cijeli dan, pa sam na povratku u centar popodne otišla do hostela malo se odmoriti. Ewa, cura s kojom sam kratko putovala po Patagoniji, stigla je u Santiago, pa smo se dogovorile da se nađemo na večeri. Ona je iz Bariloche-a u Argentini prešla u Čile i onda se popela do Santiaga, dok sam ja nastavila put po Argentini i stigla u Santiago preko Mendoze. Zanimalo me kako je njoj bilo jer sam se bila dvoumila koji put da izaberem. Nažalost vremena nije dovoljno da se sve vidi i ponekad je teško izabrati. Našle smo se u Bellavisti nedaleko od mog hostela i ulice se oko sedam navečer već vrvile ljudima koji su izašli na večeru. Recepcioner mi je predložio tri restorana, a budući da u prvom kojeg smo provjerile nije bilo mjesta, odlučile smo najprije otići na piće. Iz ulice Pio Nono ušle smo u otvoreno unutarnje dvorište, Patio Bellavista, prepuno restorana, barova, dućana, ukrašeno modernim skulpturama i ukrasima. Sve je vrvilo ljudima i jedino mjesto koje smo mogle naći bilo je u jednom od restorana.

Patio Bellavista, unatoč skupljim cijenama, u večernjim satima nalikuje košnici.

Uz Pisco sour popričale smo o svojim dogodovštinama na putu i kako nam je bilo. Ewa je rekla da je iscrpljena od penjanja po čileanskim vulkanima i da ju je izmorio prebrz tempo puta. Ona obožava trekking, ali priznala je da je malo pretjerala i da jedva čeka povratak doma. Ja sam izabrala opušteniju rutu argentinskih vinskih cesta i bilo mi je drago da sam tako odlučila. Iako sam se dvoumila što izabrati, jer bilo bi lijepo vidjeti i područje čileanskih vulkana, više me privlačila raznolikost mendocinskih pejzaža, polupustinjski kanjoni i vinogradi s dramatičnom pozadinom snježnih vrhunaca Anda i Aconcaguom. Iako pravog i krivog izbora nema, jer sve je lijepo na svoj način, Ewino umorno lice samo mi je potvrdilo da sam ja slušajući sebe i svoj tempo napravila pravi izbor. Ewa je na putu bila mjesec dana i sutradan se preko Buenos Airesa vraćala kući. Preda mnom su bila još dva mjeseca puta, a Ewa je zaključila da ona ne zna kako bi dalje da mora jer je već nakon mjesec dana umorna. I meni su još dva mjeseca na putu zvučala dugo, ali kad znaš da ideš putovati na toliko vremena jednostavno si tako postaviš stvari u glavi i ne razmišljaš o povratku dok se on ne približi.Vjerojatno je zato Ewa i bila toliko nestrpljiva i jedva čekala povratak. A ja? Ja sam pokušala zamisliti što me još sve čeka na drugom kraju svijeta. Kasnije smo ipak našle mjesto u rustikalnom restoranu Galindo, poznatom po tipičnim čileanskim jelima iz mamine kuhinje i jeftinim cijenama. Cazuela de ave, kokošja juha s komadima mesa i povrćem odlično mi je prijala i večer se nastavila u ugodnom čavrljanju s Ewom. Nakon što smo pojele, Ewa je rekla da žuri, pa smo se pozdravile, a ja sam polako odšetala do hostela uživajući u lijepoj večeri i žamoru ljudi.

Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 13.4.2012.

Komentari