Što prvo normalan čovjek pomisli kada čuje riječ ”proljeće”? Pomisli na sunce, buđenje prirode, zeleno lišće, da je vrijeme za tjelovježbu…
Što pomisli kolumnista koji sve živo povezuje s glazbom i pjesmama i uvijek pokušava neku rečenicu odmah smjestiti u pjesmu? Kvragu! Zašto mi u glavi prvo zvoni ”proljeće je, a u meni nemir” Nuke Ližetića kada stvarno ne volim tog lika? ( opaska urednici : da mi nisi slučajno njegovu sliku priložila uz ovaj tekst jer znam da ti je upravo palo na pamet! )
Ne znam zašto mi nije simpatičan, ali eto, nije. Nema nekog posebnog razloga. Možda jer mi izgleda kao fejker. A možda je čovjek baš ok. No, pustimo njega. Moram poduzeti nešto da me proljeće više ne asocira na tu pjesmu i tog lika. Napravit ću pjesmu koja će sadržavati proljeće, eto mu ga na! Pa ću se lijepo svoje pjesme prisjetiti. Nimalo egoistično i samodopadno, zar ne?
Volim proljeće. Mislim da mi je to najdraže godišnje doba, iako svako ima svojih prednosti i mana. Ovo je jedino godišnje doba kojemu ne mogu pronaći manu. Tko normalan može reći da je proljeće bez veze? Ima li ičeg boljeg od uživanja vani, na suncu? Mene je dovoljno biti vani i doslovno postojati. A da ne pričam kako mi je gušt promatrati kako divni primjerci ljepšeg spola polako ali sigurno skidaju sve više toga sa sebe, kako su skafandere zamijenile tanke jaknice ili fensi trenerke, kako su ponosne kada se vidi istesani trbuh kojega su vrijedno učvršćivale u teretani dok smo se mi prasci prekrcavali noninim sarmama. Kako li je samo divno gledati u tako nešto, a da ne spominjem dobiti priliku prisloniti svoje prste na tako nešto.
Iako mrzim pravila i red, u zadnje vrijeme sam si zadao da svakog jutra pijem cijeđeni limun, naranču i grejp. Tablete u vitaminima baš ako se mora. Onda slijedi kava sa Pedoćem, a potom idem raditi. Draži posla slobodnog umjetnika. A ovog proljeća doživio sam već mnogo draži. Naprimjer, danas mi se, dok sam uživao u suncu na terasi, ptica posrala na majicu. Bezobraznica. Kažu da je to sreća. Nadam se da će deterdžent sretno odstraniti ptičje govance s moje majice. To je velika proljetna radost. Naprimjer, još jedna od ogromnih radosti mi je slalom koji ”vozim” Lungo mare, a složeniji je od onoga kojega složi stari Kostelić, jer moraš zaobilaziti pseća govanca, a ponekad i prave pseće bombetine koje su bez imalo grižnje savjesti ostavili njihovi vlasnici nasred puta. Ne znam da li sam spominjao, ali ozbiljno razmišljam o otvaranju firme koju bih nazvao ” pseća patrola” i tada bi ”pseći murjak” pazio da li vlasnici kupe govna svojih pasa. Oni koji to ne naprave, bili bi propisno kažnjeni. Ako mogu kažnjavati za parking, zašto ne bi i za ovo? Kada bi posao počeo cvjetati, onda bih uveo i ”psećeg pauka” koji bi vašeg psa, dok radi pizdarije naokolo , jednostavno odvukao na ogromni parking, pa bi morali doći po njega, s brnjicom i totalnom ful- opremom. Ni brižno blago krivo. Ljudi su ti koji su najveća stoka.
Prije nekoliko godina sam pomislio- Isuse, gdje su nestali svi oni leptiri koje sam lovio kao klinac? Pa nije vrag da su ti leptiri istrijebljeni! Onda sam shvatio- majmune, ti si taj koji je više u zatvorenom, nego vani. Nije ni čudo da ih ne vidiš. Zamislite, koji smo mi ljudi debili. Stavimo leptire da nam kao screen-saver lete po ekranu, a možemo ih gledati uživo. Oduvijek sam uživao gledati tu igru leptira, to kako se love i na kraju uhvate pa smire zajedno na nekom cvijetu. Drago mi je da sam opet progledao i da opet gledam prave leptire. Danas mi je frend rekao jednu predivnu- ne prestajemo se igrati zato što ostarimo, nego ostarimo zato što se prestajemo igrati.
Vjesnici proljeća su tu- jaglaci, ljubičice, visibabe i mješalice u dvorištima. Često odem s ekipom do mora, igramo stolni tenis i dobro se zezamo. Igramo po pravilu- pobjednik ostaje na stolu, pa kada izgubim imam pauzu i malo promatram što se događa. Osim onog divnog bljeskanja mora koje me tjera da skinem sve sa sebe i bacim se unutra, oduševi mi lagani vjetrić koji mi puni nosnice tom mješavinom mirisa mora, bora, i jednostavno- proljeća. ( ovo zvuči skoro kao stih neke pjesme Mladena Grdovića)
Najbolji su mi oni primjerci ”od danas počinjem” pa viđam ljude kojima je baš danas to ”danas”. Moram priznati da me strah da nekoga ne strefi infarkt, jer se jedva kreću, a nekako realno znam da za dva dana više neće trčati. Kulen i sarma učinili su svoje, i sada je tajming da se to skine. Iako, ima i onih upornih.
Ipak, najviše me oduševljava obleka ljudi koji trče. Čast iznimkama u trenerkama i majicama, ali ovih posebnih ”bolida” ima sve više.Viđam jednog lika koji se navukao kao da ide na ekspediciju na Južni pol, a nekako vjerujem da se i iznutra obukao u foliju jer je negdje čuo da to ”topi” kao blesavo. Morate doživjeti kako se sakrije ispod kapuljače, a radi male koračiće i jedva se kreće. Skafander valjda najviše svjetlucav koji se mogao naći u prodaji. Obavezan dio su i Ante Gotovac naočale, a vrhunac je kada tako trčkara i istodobno priča na mobitel.
Sve više muškaraca je u tajicama. Ne znam što nam se počelo događati. Moram spomenuti mojima u bandu da nam ona odjela Supermena već uopće nisu fora jer svaki drugi muškarac je u tajicama.
Žene nekako imaju više smisla za obleku i neke je stvarno gušt vidjeti. Ustvari, veliki sam fan tajica na ženskom rodu, i priznajem, nekada mi je više seksi vidjeti ženu kako trči u tim tajicama i nekoj trenirci nego u nekom drugom izdanju. Iako, nekidan sam vidio jednu kako trči u nekim tajicama, a iznad je stavila traper haljinicu?! Pomislio sam da je netko ganja i da bježi od nekoga, ali iza njega nije bilo nikoga.
Ipak, najzanimljivije mi je trčanje u paru, dakle, muškarac i žena odlučili su zajedno raditi na svojoj kondiciji. Najčešće to izgleda ovako- ona ima kondicije, zategnuta je, tako da mi majmuni koji stojimo sa strane i promatramo blejimo u nju bez pardona, a on ide samo zato da mu ona doma ne kipa kako je trut. Ona ima kondicije jer svakodnevno vježba s Renatom Sopek i Vesnom Mimicom, ide dvaput tjedno na pilates, dok ovaj igra Playstation. Fenomenalno mi je vidjeti kako se kao medvjedi valjaju uz njih. Danas je jedan trčao uz svog zgodnog komada, strah me bilo da će ga srce. Još se majstor stavio u kratke hlačice, a na ruci je imao kožnu ogrlicu, jer, to je ipak bitno za image kada se trči. Za nazad je ona trčala, a on hodao.
Pobjednik svih događanja uz more ovog tjedna je lik koji je nekidan došao sa ženom i dva klinca, a auto parkirao skoro u more. U jednom trenutku vidim malog klinca kako u ruci drži ogromnu lopatu i kako kopa pijesak . Mali mi je totalno simpa i pomišljam kako je , poput mnoge djece, zaljubljen u posao sa lopatom i sanja kako će jedan dan kopati zlato tko zna gdje. U tom trenutku njegov stari mu oduzima lopatu iz ruke i nestaje u obližnjoj šumici, žena s drugim djetetom piči dalje i šeće ga u kolicima. Za tri minute vraća se lik iz šume sa OGROMNIM drvetom lovora koje je, doslovno, iskopao sa korijenom na očigled svih koji su onuda prolazili i trpa ga na zadnji sic svoga auta, ali mu to nekako jedva stane unutra, pa otvara prozore da grane progura van. Tada se vraća njegova supruga sa mlađim klincem i ovaj uzima kolica i pokušava ih staviti u auto, ali nema gdje. Nekako kolica trpa u bunker, tik do lopate, a žena sjeda na prednji sic i grana lovora joj prolazi kraj glave tako da mora paziti da ne pomakne glavu jer bi joj se nešto moglo zabiti u oko. Tip je van sebe jer ne zna kamo da pospremi klince. Mi kao, igramo stolni tenis i ne vidimo ništa, a paramo se od smijeha. Dva klinca doslovno ulaze u pravu šumu koja se nalazi na zadnjem sicu, i mogu samo zamisliti koja zabava je to bila dok su došli doma. Pa da proljeće nije najbolje godišnje razdoblje!
Živili vi meni!
Mauro
Pišite Mauru na : maurovizija@teklic.hr
