Nakon što sam na oglasnoj ploči hostela pročitala što taj dan preporučuju pogledati u Riu, odlučujem se za Saara Tržnicu u centru. Idem podzemnom koja je novijeg datuma pa stoga nevjerojatno čista, prostrana, ima klimu i signal mobilnih mreža, oduševljena sam! Za razliku od nekih prenatrpanih i po ljeti nepodnošljivo vrućih europskih podzemnih, vožnja podzemnom u Riu pravi je užitak. Na Tržnicu ulazim u dijelu sa mnoštvom štandova na kojima se prodaje svašta..od voća do cipela, od bikinija do elektroničke robe sumnjiva porijekla, pa sve do karnevalskih kostima. Cijena sitnica. Ovo će biti zanimljivo. Tržnica se nastavlja nizom dućančića u uskim paralelnim uličicama koje su u doba pred Karneval okićene šarenim ukrasima i brazilskim zastavama. Prava košnica koja vrvi većinom lokalnim stanovništvom u potrazi za jeftinom robom i pokojim turistom u potrazi za istim uz doživljaj lokalnog kolora i atmosfere
S masom kupaca uplovljavam u jednu od uličica Saara tržnice i u mislima otplovim na Korzo. Možda su ukrasi na Korzu malo drugačiji i sunce ne prži ovom jačinom, ali atmosfera Karnevala u zraku je ista..topla, poletna i vesela.
Posebna gužva vlada upravo sada pred Karneval jer svi dolaze kupovati ako ne kostime, onda bar karnevalske ukrase. Razmišljam kako bi Riječani, a posebno Krasičani bili sretni da se bar na dan ovdje mogu transportirati i opskrbiti za maškare. Tako sam sretna što sam ovdje. Hrabro nastavljam kroz masu i uživam u razgledavanju i kupnji sitnica.
U šarenom dućanu karnevalskih ukrasa osjećam se kao Alisa u Zemlji čudesa. Pitam se da li je moguće probati jednu od ovih perjanica i već se zamišljam kako u svjetlucavom bikiniju plešem sambu!
Nakon nekoliko sati imam nove sunčane naočale, slamnati šeširić, platnene balerinke i dva para Havajanki (mikro bikini ću ostaviti za neki drugi put) i spremna sam za…plažu? Možda sutra, sad sam spremna za ručak. Ulazim u obližnji „restoran na kilo”. Na ulazu dobijem papirić i nakon što sam tanjur napunila kombinacijom hrane iz bifea nosim ga na vaganje. Na papirić mi zapisuju cijenu prema težini. Takvi su restorani jako popularni i povoljni, pa nema potpuno praznog stola. Nakon što sam sjela do simpatične nonice koja mi upućuje osmijeh, dolazi konobarica sa limenkama pića i tako ide od stola do stola. Nakon nje dolazi druga sa kolicima punim kolača i deserata. Cijene potrošenog se dodaju na papirić i prije odlaska se ide platit na kasu. Pečatirani papirić se na izlazu vraća onoj istoj teti koja ih na ulazu dijeli. Mjesto mi je bilo baš simpa i dobro sam se najela. I bez ijednog turista što me uvijek oduševi.
Dan dječje radosti nastavlja se u jednom od Havaianas dućana. Što izabrati od svih tih boja i dezena, a najnovija kolekcija ukrašena je i svjetlucavim kristalima. I jeftinije je nego na Ipanemi!
Na putu prema podzemnoj kupujem majicu u stilu Coca Cole s natpisom Carioca Made in Brasil i odlučim proći kroz obližnji park. Odmah po ulazu vidim da je park pun neke sumnjiva ekipe, na klupama leže beskućnici i nije mi baš svejedno. Premišljam se da li da na brzinu i s oprezom škljocnem sliku nekih čudnih životinjica nalik divljim svinjama koje se šetaju po parku, a nakon što me dva prolaznika savjetuju da bolje da ne pokazujem fotoaparat jer ovdje ima opasnih ljudi shvaćam da je definitivno vrijeme za odlazak. Moj prvi osjećaj po ulasku u park pokazao se točnim.
Jato gusaka bezbrižno prolazi parkom. Unatoč usporenoj atmosferi parka, nešto je čudno. Ovo je jedina slika iz parka, a i za nju sam dosta oklijevala.
Nakon izlaska iz parka s olakšanjem krećem prema podzemnoj. Po povratku u hostel, želim produžiti rezervaciju za još nekoliko noći, ali nažalost mjesta imaju za samo još jednu noć. Baš šteta jer mi se hostel sviđa, a i sprijateljila sam se s par simpatičnih ljudi, nekih iz sobe i s par njih koje sam upoznala za vrijeme doručka ili navečer kod hostelskog bara koji se nalazi u unutarnjem dvorištu sa drvenim stolovima i palmama te je odlično mjesto za ćakulanje i druženje. Od recepcionera saznajem da je u istoj ulici par minuta hoda dalje još jedan hostel, pa ga nakon večere idem pogledat. Nije smješten u kući kolonijalnog stila iz 1930-tih sa vanjskim prostorom kao ovaj u kojem sam sad, nego u malom neboderu, pa izgleda više kao hotel. Mjesta imaju, recepcioner mi pokazuje sliku spavaonice, ali kaže da me ne može odvesti gore jer nema nikog da pazi na recepciju, pa se ipak odlučujem još malo prošetati po kvartu i razgledati i par drugih hostela. Jedva otkrivam sporednu slijepu ulicu u kojoj se desetak hostela nalazi jedan do drugog, a o kojoj sam čitala u svom vodiču. Oni koji mi se sviđaju nemaju slobodnih kreveta, a ostali me ne privlače. Odlazim nazad u onaj hostel do moga koji sam prvi gledala i nakon ponovne priče sa recepcionerom uzimam krevet od preksutra. A i recepcioner je jako simpatičan momak koji priča engleski sa melodičnim brazilsko portugalskim naglaskom.
Mali ulični bar sa pločicama s motivom Naranče i vijugavim stepenicama u istom tonu oduševio me osvojio me svojim starinskim šarmom.
Odlično, ostatak mog boravka u Riu je riješen. Preksutra mijenjam hostel, a sad idem vidjeti ako ima nekog od poznatih u hostelskom baru. Caipirinha je na ponudi i još uvijek je nisam pila u Brazilu. Srećem Elizabeth, Engleskinju koja već neko vrijeme radi po Južnoj Americi kao turistički vodič i preksutra dočekuje grupu turista u Riu. Malo kasnije upoznajem simpatičan par iz Irske, putuju Brazilom šest mjeseci i nakon Ria kreću na sjever da na završnu Karnevalsku povorku stignu u Salvador da Bahia-u. Večer prolazi u ugodnom ćaskanju i razmjenjivanju putničkih priča. Sutra namjeravam usporiti tempo i otići se kupati na Ipanemu. Vrijeme je za lješkarenje na plaži.
Nola
Sljedeći nastavak bloga Moj put oko svijeta pročitajte u petak, 7.10.2011.
Komentari