Kad sam se predvečer vratila u hostel, Camila si je uređivala nokte. Pitala me ako hoću da mi napravi manikuru. Nakon skoro dva mjeseca na putu bez vremena za sebe, ovakva mi se ponuda činila kao pravo blaženstvo. A kad su mi noktići zasjali u ruhu savršene francuske manikure, nitko sretniji od mene. Nije da sam do tada hodala okolo neuredna, ali mjesta za lakove za nokte i druge sitnice, koje nisu neophodne, u ionako pretrpanom ruksaku jednostavno nije bilo. Zato mi je Camila uljepšala dan i od mene stvorila jednu od rijetkih backpackerica s lijepo nalakiranim noktima kojih se nisam mogla dovoljno nagledati. Nakon toliko predivnih jezera, dolina, vodopada i planinskih vrhunaca mene je jednostavno oduševio pogled na nježne pastelne tonove moje manikure, koja je u tom trenutku predstavljala nadomjestak za sve one male stvari i trenutke opuštanja koje kod kuće uzimamo zdravo za gotovo.
Sljedeći dan sam se popodne ukrcala na turistički autobus koji vodi na brdo Gloria u parku General San Martin i s njega se pruža lijep pogled na grad i njegovu okolicu. Bio je užitak sjediti u otvorenom autobusu u vožnji kroz park, u kojem se inače nalaze i ZOO, nogometni stadion i nacionalni fakultet. Na vrhu brda su nas iskrcali da se prošetamo i razgledamo veliki spomenik Vojsci Anda.
Uz spomenik Vojsci Anda, koja je 1817. izbacila španjolske okupatore, nalazi se i natpis „Zabranjeno penjanje na spomenik“. S brda se pruža pogled na grad i okolne ravnice s vinogradima.
Sljedeće jutro krenula sam autobusom za Valaparaiso u Čileu. Došlo je vrijeme za pozdrav s Mendozom i njenim vinskim putevima i opraštanje s Argentinom. Inače jedan od načina za obilazak brojnih vinarija u okolici ovog grada je da se iznajmi bicikl, pa se kroz vinograde vozite od vinarije do vinarije i kušate vino. Nisam probala, ali zvuči zanimljivo..ja sam obišla nekoliko vinarija u San Rafaelu, a u Mendozi nisam stigla.
Granični prijelaz Argentina-Čile, Los Libertadores, nedaleko Aconcague.
Autobus je do granice s Čileom u Andama prošao istom dionicom kojom smo se dan prije vozili na turi „Visoka planina“. U tom je području snimljen film „Sedam godina u Tibetu“ što prije nisam znala. Na granici smo se zadržali jedno dva sata zbog temeljite kontrole i zbog toga što su dvije Šveđanke prenosile sir. Unos hrane u Čile je zabranjen i nakon što nam je šofer deset puta ponovio da provjerimo ako imamo kakvu zabranjenu hranu te da je se riješimo, ili prijavimo dozvoljenu, jer su kazne visoke, te dvije plavuše u ruksacima su imale sir J. Nakon što smo išli na pregled putovnica, sva nam je prtljaga iznesena i skenirana kroz rendgen, a nakon toga je svaku torbu pronjuškao ogroman pas kojeg su svi htjeli fotografirati. Dok su se Šveđanke objašnjavale s carinicima, mi smo s drugim carinikom pričali o psu. Nakon što smo ušli u Čile, počeo je najuzbudljiviji dio, spuštanje niz Ande po spektakularno vijugavoj cesti.
Svi me pitaju da li sam vozeći se ovom cestom osjećala mučninu o čemu uopće nisam razmišljala dok kasnije nisam pogledala sliku. Tada sam bila zaokupljena oduševljenjem i neprestanim fotografiranjem. Ovako na slici izgleda puno strašnije nego što je, ali po snijegu se ipak ovuda ne bih vozila.
Žičara obližnjeg skijališta nalazi se tik do ove vrtoglave ceste, a svako toliko uz Rutu 7 koja preko Mendoze vodi do granice s Čileom nalaze se metalni stupovi koji preko zime mjere visinu snijega, a za vrijeme snježnih mećava taj granični prijelaz zna biti zatvoren i po nekoliko dana.
Nakon što smo prošli vijugavu cestu, ogoljele padine Anda počelo je zamjenjivati zelenilo i uskoro brojni vinogradi. Oko pet popodne stigli smo u Valparaiso, lučki grad udaljen od Santiaga oko sat i pol vožnje. Valparaiso ili Valpo, kako ga domaćini još nazivaju, sastoji se od ravnog obalnog dijela i okolnih strmih brežuljaka sa slikovito obojanim kućama, a međusobno su povezani s 15 povijesnih uspinjača. Iako je mnogo hostela smješteno u šarmantnim uskim uličicama okolnih brda, ja sam izabrala hostel koji je u donjem ravnom dijelu i nedaleko od autobusnog kolodvora tako da sam do njega mogla pješke.
Donji grad Valparaisa povezan je autobusima i starim trolejbusima kao što je ovaj simpatičan oldtimer.
Hostel se nalazi u jednoj od starih povijesnih kuća, a vode ga Čileanka i njen partner iz Australije. Atmosfera je vrlo opuštena tj. hostel je u kući u kojoj vlasnici žive, pa je njihov dnevni boravak ujedno i mjesto u kojem gosti hostela provode vrijeme. U spavaonici s četiri kreveta upoznala sam simpatičnog Donata iz Portugala, koji je na putu po Južnoj Americi proveo već preko godinu dana. Rekao mi je da on i par drugih iz hostela sljedeće jutro idu na pješačku turu po gradu, koju vodi jedan Amerikanac koji tu već dugo živi, i pitao me ako im se želim pridružiti. Odlično, to mi je baš super došlo. Ostatak dana sam provela u odmaranju, samo sam skočila preko ceste po hranu u neki fast food restoran, koji je osim burgera, jeftino nudio i razna druga jela, kao što je pečeno meso, empanade i sl. U Čileu je i fast food ukusan. Nakon dugo vremena malo sam s ostalim gostima gledala tv u udobnom i toplo uređenom dnevnom, s puno jastuka, slika, lampi. Već sam se osjećala kao doma i vidjela da će mi se u Valparaisu jako svidjeti.
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 17.2.
Komentari