Subota, posljednji dan u Santiagu i Južnoj Americi! Večer prije završili su moji samotni dani u hostelu. Najprije je u sobu stigla jedna cura, a zatim i dva dečka. A i ostatak hotela odjednom je živnuo. Taj vikend u Santiagu se održavao muzički festival Lollapalooza, pa je smještaj bio svugdje popunjen. Spakirala sam se jer sam do podneva morala isprazniti sobu i ruksak ostavila na čuvanju u hostelu, pa otišla u šetnju gradom. Do Santa Lucia tržnice po još jedne naušnice od Lapis Lazulia, pa preko Plaze de Armas do glavne tržnice Mercada Central, koja je neki dan bila zatvorena. Više se nisam obazirala na gužvu na Plazi de Armas, pa sam tek kasnije primijetila da se na jednoj od fotki vidi par policajaca kako vode čovjeka kojeg su ulovili. Bit će još jedan uobičajen dan.
Mercado Central vrvio je ljudima koji su kupovali ribu, a u restorančićima s jeftinom i odličnom morskom hranom nije se moglo naći slobodnu stolicu.
Nažalost nisam uspjela naći mjesto za ručak u sklopu Mercada, pa sam nastavila dalje, pored Muzeja umjetnosti i kroz park, do Bellaviste. Kako sam kuću Pabla Nerude vidjela samo izvana prilikom pješačke ture, vratila sam se da ju pogledam i iznutra. Ture na španjolskom i engleskom kreću svakih pola sata, pa sam do početka sljedeće zajedno s ostalima pričekala na terasi kafića u unutrašnjem dvorištu La Chascone. Skrivena u zelenilu u podnožju brda San Cristobal, predstavljala je savršeno tajno utočište za Pabla Nerudu i njegovu ljubavnicu Matildu dok se nisu vjenčali. Budući da je izgrađena na strmom terenu, kuća se sastoji od više nivoa povezanih stepenicama, vijugavim vrtnim putevima, tajnim prolazima i neobičnim hodnicima, sve u ekscentričnom stilu velikog pjesnika.
Bar s pogledom, u Nerudinoj kući, pun je neobičnih predmeta, kao i ostatak soba u kojima se mogu naći kolekcija leptira, školjaka, vinskih čaša i drugih zanimljivih objekata koji su inspirirali pjesnikov buran život i romantičnu poeziju.
Kako je Neruda volio more i brodove, blagovaona svojim zaobljenim oblikom i unutrašnjošću od drva podsjeća na brod. Tu je još knjižnica pretrpana knjigama, spavaća soba izgrađena u tornju i dnevni boravak s prozorima od poda do stropa i predivnim pogledom na grad. Nekada se, kraj kuće slijevao vodopad s brda, a voda nastavljala teći u vijugavom jarku u vrtu, savršeno za moreplovca na papiru koji bi od prave plovidbe dobivao morsku bolest. Kuća je stradala 1973. nakon Nerudine smrti u bolnici u Santiagu i prilikom vojnog udara koji je izbacio tadašnjeg predsjednika. Toliko obožavan Nerudin jarak prekriven je što je izazvalo poplavu. Matilda je kasnije provela godine brižno obnavljajući voljenu kuću koja je kasnije pretvorena u muzej i sada pruža uvid u intiman Nerudin svijet u kojem je živio, sanjao i stvarao. Nakon obilaska ove kuće mašte pohitala sam do obližnje žičare koja vodi na vrh brda San Cristobal.
Brdo San Cristobal popularno je mjesto za šetnju i uživanje u pogledu na grad, posebno u zalazak sunca.
U podnožju se nalazi mali sajam sa štandovima i ljamama s kojima se možete slikati,a djeca i popesti na njih. Naravno za novac. Ljame su ukrašene šarenim etno prostirkama, a jedna je imala i slamnati šeširić s crvenim pletenim kuglicama pomponima. Društvo im je radio i jedan poni. Red za žičaru činio se dosta velik, pa sam se pobojala da neću imati dovoljno vremena, ali nova skupina ukrcavala se svakih deset minuta, pa je išlo brzo. S nama je u žičari bio i par mladenaca koji su se u otvorenoj kabini žičare slikali i nastavili photo session na brdu s pogledom na Santiago. Subotnje popodne izmamilo je velik broj šetača na uživanje u suncu i taj dan čistom plavom nebu.
Do samog vrha može se popeti stepenicama. Ispod 22m visokog kipa Djevice Marije nalazi se mala kapelica sa zanimljivo oslikanim zidovima, a tu je bio čak i svećenik. Zaljubljeni par koji je sjedio ispred koristio je suncobran u japanskom stilu da bi se zaklonio od sunca, ali i pogleda dok su razmjenjivali poljupce. Ne znam da li su primijetili svećenika par stepenica iznad.
Niže od kipa s lijeve strane nalazi se crkva u kojoj sveta voda stoji u prekrasnim velikim školjkama umjesto škropionica. Spuštajući se još niže prošla sam kraj barića u kojem su svi kupovali neko piće nalik ledenom čaju s komadima breskve i nekim sjemenkama, pa sa ga i ja odlučila probati.
Mote con huesillo vrlo je popularno ljetno osvježavajuće piće u Čileu i smatra se nacionalnim napitkom. Obično ga posvuda prodaju ulični prodavači, a ima ga čak pakiranog u supermarketima gdje sam ga i ja prvi put vidjela. Sadrži breskve kuhane u vodi, šećeru i cimetu i kuhanu pšenicu. Pije se ohlađeno, a meni nije imao neki poseban okus osim okusa slatkaste tekućine.
Nakon par slika s pogledom na Santiago i čašom mote-a u ruci, požurila sam nazad u hostel po stvari. Ukrcala sam se u kombi za aerodrom i promatrala predivnu čistu večer i ljubičaste Ande pod svjetlom zalazećeg sunca. Došao je kraj mom dvomjesečnom boravku u Južnoj Americi, vrtjela sam slike i doživljaje s tog uzbudljivog kontinenta, a onda me prekinuo poziv na ukrcaj za Auckland. Doviđenja Južna Ameriko, bilo mi je prekrasno, zanimljivo, u trenucima teško, ali nezaboravno, veselo i nezamjenjivo iskustvo. A sad je na redu Novi Zeland!
Tekst&foto: Nola
Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 20.4.
Komentari