Na letu iz Buenos Airesa za Patagoniju sjedila sam do prozora i uzbuđeno promatrala prizor koji se pružao ispod, pustopoljina dokle pogled seže, sve u boji zemlje, s koritom pokoje rijeke i brdima koji su oživjele taj prazan krajolik. Nakon što sam se iskrcala u El Calafate-u, malom mjestašcu na jugu Patagonije, avion je s ostatkom putnika nastavio prema najjužnijem gradu na svijetu Ushuaia-i. Aerodromskim kombijem stigla sam do hostela koji se nalazi na brdašcu desetak minuta pješke od centra mjesta. Izgledao je kao neki planinarski dom i odisao toplom i ležernom atmosferom. Prostrani zajednički prostor imao je udobne kauče i fotelje, drvene stolove i predivan pogled na lagunu u podnožju El Calafate-a kroz stakla koja su se protezala od podova do stropa. Vani svugdje mir i neopisiva tišina i sav taj prazan prostor, ravnice osušene trave i pokojeg busena, malo ljudi i puno pasa te pokoja kućica. I dok sam leteći iznad tih prostranstava i vozeći se od aerodroma do hostela bila potpuno oduševljena, sada me je konačno lupilo. Sad si tu i nema više letova, od sada samo autobusi i divljina. Izgleda da mi je taj nagao prijelaz iz užurbanog ritma Buenos Airesa u potpunu tišinu i prazninu ipak došao kao mali šok. A taman sada kad sam se navikla i skoro počela uživati u nepodnošljivim vrućinama, trebalo je opet navući duge rukave. Izašla sam iz hostela istražiti okolinu.
Pogled iz hostela bio je više nego idiličan. Zrak je bio svjež i dok je sunce bacalo svoje posljednje zrake upijala sam prizor. Tek sam stigla iz multimilijunskog grada, a sad je predamnom stajao samo jedan konj. Polako, vremena za privikavanje bar imam napretek.
Prašnjavom cestom spustila sam se do centra i prošetala jedinom glavnom ulicom u El Calafate-u obrubljenom dućanima, agencijama, suvenirnicama, kafićima i restoranima od drvenih greda, sve u alpskom stilu. Iako je sve to izgledalo lijepo, ostavljalo mi je dojam da je izgrađeno samo za turiste i nije mi se previše svidjelo. Kao da sam došla u neko planinsko mjestašce na skijanje, samo što još nije bilo snijega. A onda sam uočila prvi izlog s čokoladom, pa još jedan, pa zatim još nekoliko, sve to predivno izloženo. Čokoladni komadići, prutići, kuglice, tamna, bijela, s punjenjem, pa s lješnjacima, Calafate bobicama, posloženi u najmaštovitijim oblicima. Ah, nisam znala da je Patagonija poznata i po domaćoj čokoladi, kad me ulovi samoća od sve te praznine, imat ću se čime tješiti.
Simpatičan restorančić u jednoj od pokrajnjih ulica nudi sve vrste najboljih odrezaka, kao i patagonijsku janjetinu na roštilju. Patagonijska konoba
Cijelo sam mjesto prošla za čas. Te sam noći bez gradske vreve spavala dobro, iako me u gluho doba noći probudilo zavijanje pasa. Dok sam sliedećejutro čekala da u hostel stigne Ewa, cura s kojom sam planirala putovati jedan dio, pokušala sam staviti neke slike na Internet u hostelu, ali je veza bila užasno spora pa sam odustala. Bilo mi je drago vidjeti poznato lice kad je Ewa konačno ušetala u hostel te smo nakon što se odmorila otišle na kavu i za slijedeći dan isplanirale posjet najpoznatijem patagonijskom ledenjaku. Ujutro smo išle prvim autobusom i nakon sat i pol vožnje najprije su iskrcani oni koji su htjeli do ledenjaka brodom, a mi smo nastavili do zadnje stanice. Kad smo se kroz šumu spustile na platforme ugledale smo veličanstven Perito Moreno, jedini ledenjak na svijetu koji se ne smanjuje.
Plavičasti vrhovi Perita Morena bljeskali su se na jutarnjem suncu u svoj svojoj ljepoti i ostavili me bez daha. Savršenu tišinu svako toliko bi narušili komadi leda koji bi se uz veliku buku odronjavali u vodu jezera.
Kako smo došle prvim autobusom mogle smo uživati bez gužvi koje su se kasnije stvorile. Nakon šetanja od jednog kraja do drugog i hvatanja Perita objektivom iz svih mogućih uglova, nastavile smo šetnicom dalje uz obalu jezera jer smo do povratka imale dosta vremena. U tom dijelu pak nije bilo niti jednog jedinog šetača i sva me ta prelijepa praznina potpuno omotala u svoje čari. Prigušeno plavkaste vode jezera, plameno crvene travke, odbačena srebrnaksta debla i grane zajedno s divljim cvjetovima i grmljem pretvorile su krajolik u bajku.
Nije samo ledenjak imao glavnu ulogu u ovoj predivnoj predstavi prirode. Malo stablo, mistične jezerske vode, ravne stijene i žute trave podjednako su učestvovale u njenom završnom činu. A ja sam bila počasni gost.
Kad smo došle do kraja staze naišle smo na prekrasan hotel na samoj obali jezera, a da bi se vratile od kuda smo krenule morale smo pješke cestom uzbrdo. Iako je priroda bila podjednako lijepa, to mi je već manje godilo jer su cestom stalno prolazili auti, a i počela je kišica. Promjenjivo vrijeme još je jedna odlika Patagonije. Ipak smo uspjele i sat vremena do polaska autobusa provele u toplini kafića uz kavu, pričajući s dečkom iz Brazila kojeg smo tamo upoznale i naravno sladeći se čokoladom.
Slijedeći dan smo prošetale do Lagune Nimez u podnožju El Calafate-a pogledati rezervat ptica.
Ptičice, tratinčice i konji na okolnim livadama prizor su koji smo zatekle u Laguni Nimez. Iako je bilo oblačno i tamno, ipak smo se dobro zabavile,a bome i našetale oko jezera pazeći da zabunom ne stanemo u neki močvarniji dio skriven pod visokom travom.
Na drugoj strani jezera pridružio nam se živahan pas koji nas je počeo pratiti, a kad je počeo lajati na stado divljih konja koji očito time nisu bili oduševljeni, ipak smo se udaljile da po repu ne dobijemo mi. Na izlasku iz lagune počela nam je mahati skupina radnika u narančastim kombinezonima na prašnjavoj cesti i kad su vidjeli da imamo fotoaparate počeli su pozirati, a jedan od njih je ovjekovječen s rukama u zraku u pozi Supermana ;). Pronašle smo prekrasan obiteljski kafić s domaćim kolačićima i u njemu se sklonile od oštrog patagonijskog vjetra. Tu večer je u hostelu bila večer roštilja, platiš i jedeš koliko hoćeš. Bio je to pun pogodak, jer smo se toliko najele savršeno ukusnog mesa i povrća na roštilju, a uz to upoznale ostale goste hostela. Za našim stolom sjedilo je simpatično društvo i tako je večer prošla u smijehu, dobroj hrani i patagonijskim pričama.
Foto i tekst: Nola
Sljedeći broj bloga Moj put oko svijate pročitajte u petak, 16.12.
Komentari