Nulti meridijan

37

Nulti meridijan je autobiografski, putopisni roman koji se oslanja na Šalkovićevo devedeset i sedam dana dugo putovanje oko svijeta. U tom je periodu putovao Rusijom, Mongolijom, Kinom, Korejom, Japanom, Filipinima, Malezijom, Singapurom, Indonezijom, Australijom, Novim Zelandom, Čileom, Antarktikom, SAD-om te karipskim državama. Šalković je doslovno putovao, svojim osebujnim načinom, koji podrazumijeva gibanje luđačkim tempom, bez odmora i sna. Za razliku od većine turista i putnika koji uglavnom nekamo odlete, pa tamo borave, Šalković zaista putuje. Sukladno modernom putopisnom štivu, on sebe stavlja u središte priče, progovara o svojem osobnom viđenju upijanja životnih iskustvo koje nudi cesta, ne idealizira niti jednu društvo, grad ili građevinu. Jedino što idealizira je putovanje samo. Put ovom piscu velikodušno nudi interakciju s mnogim osebujnim likovima, koje opisuje kao ljude koje je ‘teško vidjeti čak i na televiziji’. Pisac se s njima druži, provodi, povjerava im se i sluša njihove životne ispovjedi. Kada progovara o zemljama ili gradovima, on ih promatra i opisuje očima sretnog djeteta, koje zaigrano i opušteno skita planetom. Roman je lišen pretencioznog traganja za ‘prazninom taštine’, pisan je u duru, na vedar način. U ovom romanu Šalkovića nije bilo strah ogoliti se do potpunosti. Nulti meridijan je potpuno autentično štivo, romaneskna verzija putnog dnevnika, svi su događaji i likovi potpuno stvarni a svaka je rečenica istinski proživljena. Šalković je prvi čovjek iz Hrvatske, i iz čitave regije koji je proputovao stotinu zemalja na svih sedam kontinenata. Roman Nulti meridijan je vrhunac njegove putničke i spisateljske karijere.

Hrvoje Šalković je dosada objavio zbirku priča ‘com.opnci.com.obojci’ (Buvina, 2002), te romane ‘Pala karta’ (Nova stvarnost, 2003), ‘Pravi se da ovo nisi vidio’ (VBZ, 2006), ‘Zec na mjesecu’ (VBZ, 2007), ‘Oko cucka pa na mala vrata’ (Profil, 2008) i ‘Kombinacija d.o.o.’ (VBZ, 2009).

Čim sam pročitao njegovu knjigu, Pravi se da ovo nisi vidio, odmah sam postao ljubomoran na tog neobičnog putopisca. Zavidio sam mu što je uspio putovati tako spontano bez utega naprtnjače s kojom sam je krenuo po samotnim planinama i to mjestima koja su mi, unatoč spretnosti, nedostupna. Ali moja ljubomora i zavist samo se tako zovu i prije bi te osjećaje mogao pripisati divljenju i radosti u spoznaji što nisam usamljen na putu beskorisnog tumaranja, ili osvajanja onog što je ostalo neosvojeno. U nama. Sipe Božić

Ljevak, knjige bez granice!

Komentari