Nakon 10 godina na istom radnom mjestu posao je postajao sve dosadniji i nije više izazivao ni trunke uzbuđenja, a i bivalo ga je sve manje. Naravno da je surfanje netom za vrijeme radnog vremena zabavno, ali ne stalno i ne po cijele dane. Dan pod dan, u meni sve više sazrijeva spoznaja da je vrijeme za promjenu. Ne samo posla već i načina života, sita sam svakog radnog dana koji završava tek predvečer da bi ono malo vikenda proletjelo u sitnicama koje nas čine sretnima i razmišljanju što bi bilo kad bi napustila posao i otisnula se u nepoznato. Ali to je kao da stojiš na litici i trebaš skočiti, a ne znaš što te dole čeka. Da li ćeš sasvim sigurno završiti razbijene glave kao kojot loveći pticu trkačicu, da li će pad možda ublažiti pokoja na pogodnom mjestu izrasla grana ili ćeš sletjeti na oblačić, pa još jedan dok se ne rastvori leteći sag i ponese te oko zemaljske kugle u nova prostranstva. Sve bi bilo lakše da me netko drugi gurne. Želja mi se ostvarila.
I što sad sa svom tom slobodom…
Naći odmah novi posao bilo bi dosadno, uskočiti odmah u novu rutinu bez da bar jednom razmotam sag skoro kukavički. Zaputiti se na dugačko putovanje zahtjeva hrabrost, ali takva se prilika ne pruža često. U par mjeseci istraživanja po netu saznajem da je avionska karta oko svijeta puno jeftinija od povratne do najudaljenijeg zemaljskog kutka, samo nema vraćanja unazad, već leteći treba doslovno obići kuglu. Zašto to prije nisam znala, u mjesec dana godišnjeg mogla sam posjetiti San Francisco, Havaje i Hong Kong za cijenu manju od povratne karte do Australije. Zanimljivo. Koje destinacije da izaberem, ipak je to moj put oko svijeta i ne bi ga trebalo upropastiti ili pak nešto propustiti. Na netu saznajem da je manje više. Bolje lagano uživati i opsežnije doživjeti par destinacija, nego većinu vremena provoditi na aerodromima jureći od mjesta do mjesta. Slažem se, al zar kad si već dogurao do Japana ne bi bila šteta ne skočiti i u Peking, Šangaj, Hong Kong, a odmah do njih na Bali, Burmu i sve one azijske zemlje u kojima se putuje jeftino i jede dobro. Jedi, moli, voli…u mojoj verziji. Jedi dobro i uživaj u hrani, moli se da ti ne ponestane novaca za to i voli sva ta nova iskustva u koja si po-gurnuta (sag sam ipak trebala razmotati sama).
Na pupoljke lotosa ispred budističkog hrama naišla sam na mojem zadnjem odredištu. Očarali su me svojom božanskom ljepotom i bilo mi je žao da ih nisam mogla nositi doma, ali ipak se nadam da sam djelić onoga što simboliziraju ponijela sa sobom.
Nemoguće je ugurati sve željene destinacije u taj jedan put, jednostavno ne stanu. Slijedi par mjeseci planiranja gdje bi mogla ići, mijenjanja početnog plana i pronalaženje rute koja će mi ostaviti najviše slobode da budem što spontanija. Ipak je to avantura, a ja od sada pustolovka. Prva stanica Rio de Janeiro, nakon toga imam dva mjeseca da stignem do Santiaga. Iz njega letim za Novi Zeland, zatim na Fiji, Australija je usput i šteta bi ju bilo propustiti, a kao posljednju destinaciju izabirem Zemlju izlazećeg sunca. Pričam sa prijateljima i ostalima koji su već putovali na isti način, što spakirati, kako putovati bez izazivanja opasnosti, protiv čega se cijepiti…Kupujem vodič za Južnu Ameriku da bi otprilike isplanirala rutu kretanja, ostatak će biti po principu stigni, pogledaj i kreni gdje ti se najviše sviđa. Uostalom ne želim previše znati unaprijed, niti mi je cilj vidjeti što više mjesta, već upijati atmosferu i način na koji žive stanovnici različitih meridijana.
Ovo mi je zapelo za oko u hodnicima jedne podzemne željeznice. Ovako ću izgledati ja u sljedeća četiri mjeseca. Uf, ne izgleda najudobnije, ali kako drugi tako ću i ja.
U hipu stiže i taj dan. Let za Rio, ogromna naprtnjača, gojzerice, vjetrovka…Bože, izgledam kao prava backpackerica!? Ja koja nikad nisam spavala u hostelu krećem na četveromjesečni put oko svijeta sa jednim ruksakom, avionskom kartom i prve dvije noći rezervirane u jeftinijem hotelu dok se ne snađem u svijetu hostela. Avantura…bome, i to kakva. Čitajući o opasnostima koje vrebaju u Južnoj Americi već par puta pomišljam je li pametno ikamo ići. Po dolasku u Rio očekujem da me opljačka taksist, nabacuje mi se bar nekoliko muškaraca zbog čega u pripremi imam lažni prsten nalik vjenčanom i fotografiju snažnog muškarca u slučaju da treba potvrditi da će mi se sutra, a možda već i danas pridružiti muž te sam spremna da mi u prvoj šetnji Copacabanom skupina džeparoša baci nešto na sandalu ( ili havajanke) i dok se jedan ponudi da mi to očisti, ostatak me olakša za novac, karticu i fotoaparat. Nigdje, a pogotovo ne u Rio ne stižite kasno navečer i po noći. Čak sam i to pravilo prekršila. I tko uopće kreće najprije u jedan od najopasnijih gradova, zar nisam trebala krenuti s Azijom, a u Rio doci na kraju kao već iskusna i neustrašiva svjetska putnica. Za sve je krivo ljeto, a to će, odlučila sam, ove godine biti dugo toplo ljeto od nekih 7 mjeseci.
Sljedeći nastavak očekuje vas u petak, 16.9.
Nola
Komentari