Inspiriran događajima koji nam se pred nosom odvijaju zadnja dva tjedna, s mnogo sam ljudi vodio razgovore da li je danas više sigurno živjeti u našem malom gradu na Rječini. Znate i sami da se uvijek dičim kako je ovo onaj dio kugle zemaljske u kojem u dva ujutro možeš izaći van prošetati bez straha sa malom vjerojatnošću da te netko napadne/pokrade/otme.
Strah koji nam je u kosti zavukao naš sugrađanin koji je navodno otet dok se vozio na biciklu, pa prevezen u Italiju otkuda je pobjegao zlim otmičarima koji su ga cijelog škarama i noževima izrezali po tijelu- dignuo je takvu halabuku da se većina bicikala sramežljivo sakrila u našim garažama.
Odjednom sam počeo razmišljati u onom smjeru- čovječe, ovo je mogao biti bilo tko od nas. Svijet je podivljao. Ljudi su izgubili moral, ovo je postala bitka za preživljavanjem- još malo i na Njuškalu očekujemo sve vrste tijela, a potom i aukcije pa tko prvi-njegova djevojka.
Suma-sumarum, majstor koji je digao halabuku dao je različite izjave talijanskoj i hrvatskoj policiji, na kraju nije htio tužiti nikoga, a na kraju su ga sigurnosne kamere na dan ”otmice” snimile kraj jednog opatijskog casina. Kada sam to pročitao, laknulo mi je, na jednu stranu. Ako je to stvarno sve izmislio, njemu na dušu, ne zanima me zašto ni kako. Bitno da se opet osjećamo sigurnima i da ne moramo biti u strahu da će nas netko sutra iz nekog kombija oteti i švercati tko zna kamo. S druge strane, balavcu bih opizidio takvu šamarčinu da bi mu zid dao drugu, i ako se dokaže da je sve smislio, zatvorio ga na par godina. Nije mi jasno što sve ljudi neće napraviti za malo pažnje. Ali dragi Bog zna koji su tu sve razlozi i bolje o tome ne razmišljati.
Ako uzmemo u obzir da smo mi onaj jedini spermić koji je doplivao do jajašca, onaj najbrži i najs(p)retniji mališan, već bi u startu trebali biti zadovoljni da smo nagrađeni životom, jer čovjek je stvarno ”savršeni stroj”. Sve više ljudi priča kako je život obična patnja, odrađivanje, čemer i jad, a ja se pitam otkud je to krenulo. Pretpostavljam da znam otkuda, a i kada.
Onog trenutka kada je čovjek ”potpisao” da će izgubiti pravog sebe. Da više neće slušati sebe, da će živjeti po svim mogućim odredbama koje je ”netko” odredio, jer taj ”netko” je uvijek pametniji, i tko sam ja da mu sudim. Premala sam riba. Tako je netko rekao. Ne vrijedim i nisam vrijedan sreće. A što kažu ”veliki” i ”pametni”, to je istina. I treba je strogo slijediti! To me podsjeti na moju dragu nonu koja kaže: ”istina je, pa pisalo je u novinama”. Otprilike tako i ljudi gledaju na živote- netko je rekao i tako to mora biti. To su pravila. Tko je napisao pravila? Je li tu idemo do onih Deset Božjih zapovijedi ili još negdje dalje? Vjerujem da su pravila nastala sa dobrom namjerom, jer većina ljudi voli da ih se vodi i da budu ovce. OK. U cijeloj toj priči zaboravljaju da ne misle sami na sebe nego se podređuju drugima. I tu kreće sva frustracija i sve nezadovoljstvo ovoga svijeta.
Svaki čovjek rodi se kao individua, poseban, drukčiji. Svaki raste u različitim uvjetima, nekad lakšim, nekad težim. Ima svoje ime, prezime, a danas i JMBG, OIB i tko zna što sve ne. Razne okolnosti dovode čovjeka pred razna iskušenja koja se pišu pod iskustvo, te čovjek svakim iskustvom biva ( ili bi bar trebao biti) mudriji.
Razmišljajući o svakom čovjeku kao onom koji je vrijedan življenja, kao posebnoj jedinki, svijet se čini predivnim mjestom za život. Gdje je nastao kaos? Tamo kada su ljudi počeli omalovažavati jedni druge zbog boje kože, narodnosti, religije, ne shvaćajući da se sve svodi na isto? Netko tko je stvorio sve te religije jednostavno je želio vladati. A kako ćeš ljudima najlakše vladati- stvorit ćeš im neke idele i maknuti ih od pravih sebe. Zavadi pa vladaj!
Pogledajmo naše podneblje u kojem živimo. Rodili smo se. Logično je da smo išli u jaslice, vrtić, potom osnovnu školu. Odredio je netko. I Bog postoji. Ako ne budeš dobar, kaznit će te taj barba sa brkovima i bradom! Jedi tu maneštru, brzo! To je razdoblje osnovne. Već tada samo smo razmišljali kako ćemo u srednju. Borili smo se za ocjene da bi upisali što bolju i cjenjeniju. Već tamo vodili smo još veće bitke samo da bi upisali što bolji fakultet. Roditelji su nas financirali do tko zna koje godine da bi postali ”ljudi”, a onda nam je realnost opičila šamarčinu i sjedili smo doma bez posla. Pronašli smo partnera jer i to se nekako mora. Ne odgovara mi, ne čini me sretnim. Nema veze. Mora se , rekli susjedi tako. Oženili se/udali. Radili najčešće na poslu koji nismo voljeli, ali treba nekako živjeti. Rijetki su bili ti trenuci sreće kada bi se sve činilo u redu i pod kontrolom. Rekli su nam da naporno i predano radimo i da ćemo uživati u penziji. Tada je došla i penzija i shvatili smo da ne možemo uživati jer nemamo sa čime. Pa lagano neka bolest, da ne fali. Malo-pomalo shvatili smo da je život prošao i da smo se jednostavno- utrkivali s vremenom. Postigli?
A ono, kuća, auto, blabla. Da li je to ono što nas je stvarno činilo sretnima?
Zašto živimo? Da ispunjavamo davno napisani raspored koji nam je unaprijed određen? Da sanjarimo o budućnosti koja ustvari nikada neće biti onakva kakvu želimo, ili se nostalgično okrećemo prošlosti koju ne možemo promijeniti, a kako vrijeme više prolazi čini nam se sve ljepša jer ono ružno zaboravljamo?
Živimo SAD, u ovom trenutku, sve ostalo je čista iluzija. Ako se samo malo priberemo i okrenemo iza sebe shvatimo da se život, kada ga sad gledamo unatrag, sastoji od uspomena. Jednog dana, kada dođe kraj i vrijeme da se okrenemo iza sebe, sa sobom nećemo moći ponijeti ništa- osim uspomena. I imamo SADA da ih stvaramo. Imamo SEBE, duboko zatomljene tamo negdje unutra duboko, i uvijek znamo što želimo i čemu težimo. Živimo za one trenutke koje ćemo pamtiti, ili kako kaže ona jedna – trenutke od kojih nam zastaje dah.
Ja ću pamtiti zauvijek okus onih domaćih pomidora iz vrta, miris ljetne kiše na asfaltu, oduševljenje izdavanja prvog albuma, seks na nemogućim mjestima, preranu smrt dragih mi prijatelja, rođenje jedinog brata, nonine ruke i njene najbolje panine, pijani, blentavi i toliko topli pogled mog psa kojeg ne viđam dovoljno, osjećaj zabijanja golova sa školskih prvenstava, jedan poljubac u Zadru, tetine palačinke, stari radio druge mi tete, zvuk Hammonda Jona Lorda i vožnje Ayrtona Senne. Netko drugi nešto sasvim deseto, njemu isto tako važno.
Svatko od nas mora biti svjestan da je u nečemu najbolji, da je samo pitanje vremena i dana kada će to otkriti u sebi i kada će to svijet nagraditi ako bude dovoljno uporan u ganjanju svojih snova i u njihovom ostvarivanju. A svijet nije škrtav, i nagrađuje svakoga- osjećajem. Žalosno je što nam je to postalo premalo. Od materijalnog ionako ništa na kraju nećemo moći uzeti sa sobom. Što ne znači da ne trebamo uživati u blagodatima svijeta, ako nam se za to pruži prilika, naravno.
Na kraju, želimo li biti bezobrazno bogati, ili skromno živjeti- neke stvari se jednostavno svode na isto- željeti ćemo sa nekim podijeliti trenutak, nekime tko će ga znati prepoznati. Nije bitno jedemo li kavijar ili parizer s povrćem- bitno je da uživamo u okusu i u svoj ljepoti tog trenutka. Sjedimo li s društvom na balkonu našeg skromnog stančića ili pak na terasi elitnog restorana- osjećaj koji će nam ispuniti srce kada zapjevamo svi skupa i družimo se potpuno je jednak. Skupoća vina samo je još jedan od ideala koji su nam ”prodali”.
Posao koji bi voljeli raditi, a ne radimo, možda će se nekima činiti glup, ali to nije ni bitno- bitno je da će nas ispunjavati i mamiti nam osmijeh na lice.
A najgore od svega je živjeti tuđe snove, i živjeti za druge. Pogledajmo oko sebe. Koliko ljudi se voza u skupim automobilima samo da ih drugi zamijete. Koliko osoba hoda sa onim osobama koje im uopće ne pristaju, ali se sviđaju drugima jer su okolini atraktivne, pa isto tako postaju statusni simbol. Koliko njih samo teži za pet minuta slave iako je slava imaginarna stvar koja tako brzo dolazi, a još brže odlazi? A koliko ih znate koji su iskreno sretni svojim životima, ljudima koji znaju odgovor na ova pitanja ”tko sam ja i zašto živim?” Iznenadili bi se, jako malo. Nažalost.
Bit cijele priče je što više vremena biti sretan i živjeti trenutak.
Ali kako kaže jedan dobar štos na internetu -Ali ako već moram biti nesretan i moram plakati, radije ću plakati u Ferrariju.
Lijepo je vrijeme, ljeto je krasno. Zagrlite sve one koje volite danas i kažite im koliko ih volite. Ako vam je teško to izreći, pokažite to na neki drugi način. Život je takav da to možda nećete imati prilike učiniti sutra. Ništa sutra- danas. Sve što se može.
Živite svoje snove, svoje živote za sebe i nikoga drugoga, slušajte sebe, a ne druge, jer samo vi znate koja su vaša pravila po kojima živite. Vi gospodarite svojim životima.
Što dvije pive naprave od čovjeka.
Volim vas svih puno!
Živjeli vi meni!
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
