Ja nisam debeo. Ja imam teške kosti- rekao je Eric Cartman u South Parku krajem 90-ih i ušao u legendu. Tu izjavu su mnogi dočekali sa odobravanjem i nekako se ustalila u narodu.
”Imam spor metabolizam”,
”to je genetika, protiv toga ne možeš”,
… i tako još stotinu gluposti i klišeja koje svakodnevno čujemo, pobijedila je vrlo iskrena rečenica jedne moje sugrađanke : ” …ja san debela, ma ja i žeren”- prijevod za one koji nisu razumjeli- ” ja jesam debela, ali ja i žderem”.
Njoj se ne da filozofirati, ona prizna- debela sam, ali i volim pojest. I tu je kraj priče.
Ja još uvijek ne mogu vjerovati da se ljudi toliko opterećuju stajanjem na vagi i onda totalnom depresijom jer je rezultat- dvije kile više od prošlog tjedna. Svima se to događa, i kako su došle, tako mogu i otići. Napisane su silne knjige, izmišljene silne dijete, a ženski magazini dan-danas se najviše prodaju upravo zbog te tematike. Koji klinac se točno dogodio da su svi postali toliko opterećeni kilažom?
Možda taj da smo svi postali predebeli- bolje rečeno- svjesni da jedemo sranje od hrane, ne jedemo svaki dan u isto doba, a život je postao toliko brz da jedeš onda kada stigneš. Dakle, svjesno uništavanje. Ne brine mene toliko debljina, koliko me brine kakve namirnice unosim u sebe. Kada u auto točim benzin, i dogodi se da je nekad malo prljaviji, auto odmah šteka i slabije ide. Što li se onda mora događati u našim tijelima? Kaos.
Ne znam da li sam do sada ikada spomenuo jednu ljetnu turneju Koktelsa, kada smo u jednom trenutku imali 12 dana bez pauze, a u tih 12 dana, 11 dana su na meniju bili ćevapčići. Zadnji dan kada smo vidjeli lignje na stolu, bili smo sretni poput djece. Naravno, na ljetnoj fešti i nemaš baš previše izbora, a često puta znalo je biti ”budite sretni da ste i to dobili”. Tada ti, inače omiljeno jelo koje je asocijacija na obiteljska i prijateljska druženja nedjeljom postaje najodvratnije jelo na svijetu, počinje ti se okretati želudac na sam miris roštilja, i počneš kužiti da tako ne ide dalje.
Već sljedeće godine na turneju smo uzimali grožđe i banane, a danas imamo tu sreću da jako rijetko jedemo grill i da nas organizatori, Bog ih blagoslovio, vode u restoran. Ako se to ne dogodi, fast food je, nažalost, jedina opcija i san snova je pojesti noninu toplu maneštru kada se vratiš doma sa puta.
Postoji ona vrsta ljudi koji samo ”snimaju” gdje se odvija kakva zakuska da bi se mogli dobro nažderati. Kada se krećeš u ovim našim glazbenim krugovima, dovoljno je par puta da ti sve postane jasno. Uvijek su prvi ljudi za stolom, trpaju u te tanjure toliko da nema šanse da sve pojedu, a onda kada im se obratiš, uzvraćaju punih ustiju. Čak na te iste ljude nabasaš i negdje gdje im nije mjesto, i pogađate- opet su s vilicom u ruci. U neku ruku, oni su food-posvuduše.
U zadnje vrijeme shvatio sam da sam ja postao food- posvuduša. Ne zato što želim, nego jednostavno-moram. Valjda smo došli u godine kada dolazi do onog čuvenog domino-efekta- jedan se oženio, i sada svi kreću. Ja vam to ne mogu opisati- sa vjenčanja na vjenčanje, momačke na momačku, onda onaj koji se prije par mjeseci ženio sada dobiva klinca, onda se u sve to ”uplete” neki rođendan, nažalost i poneki sprovod. I tada shvatiš- pa ja ove godine ni ne moram jesti doma. Ako se negdje ne pojaviš, a pozvan si, ljudi se uvrijede. Ono što je najgore od svega- ne jede ti se suha salama, sirevi i francuska salata, ali jednostavno- to je na repertoaru. I tako sam se ja u zadnje vrijeme pretvorio u mješavinu pršuta, sira, francuske salate i gemišta. Ne mogu više. Lijepe su to stvari, ali brate mili, ne mogu više.
U svom uobičajenom pohodu na knjižaru Profila, ugledao sam knjigu autora kojeg izuzetno cijenim, gdje on detaljno opisuje koja hrana je zdrava, a maksimalno iskoristiva u svakom smislu te riječi. Bacio sam se na čitanje, a potom i na kupovinu namirnica. Ne želite znati koliko sam novaca potrošio, koliko sam stvari kupio iz organskog uzgoja, uz najveću želju da samo tjedan dana očistim svoje tijelo od svih sranja koje sam unio unutra.
Kruh, pašte i sve ostale tjestenine, pretpostavljate, izbacuješ u početku. Krenuo sam sa doručkom- jajima iblitvom, ručao piletinu, brokule i crni grah, i bio sretan što konačno nešto dobro radim za sebe.
Naravno, nakon par sati me toliko razbolila glava, valjda od gladi i potrebom za kalorijama druge vrste da sam samo nazvao pizzeriju koja mi je 50m ispod kuće i rekao:
– daj jednu mješanu
To nije bio dobar dan za početak tako drastične promjene prehrane. S danima sam naučio kombinirati zdrave namirnice i smanjiti one na koje sam naučen .
Iskreno, ne volim ljude koji ”zabrijavaju”. Vjerujem da je sve u životu potrebno držati u nekom balansu. Jedi kada si gladan, po tko zna koji put citirati ću moju nonu Vericu : ” ni greh ča gre v usta, nego ča gre z usti van”.
Kažu da je bijela kava živa smrt za organizam- ja je se ne bi odrekao za ništa na svijetu. Zašto? Jer bi mi toliko falila da bih više vremena proveo u tuzi zašto sada više nema moje omiljene bijele kave. Ništa nije grijeh ako je umjereno, i ništa nije grijeh što nas čini sretnima.
Ako ti se jede sladoled, pa jedi, čovječe! Čokolada? Rokaj!
Samo ponekad parkiraj auto 100m dalje, da malo prošetaš te svoje noge. Osjećaš se bolje? Naravno. Vagu spremi u ormar i samo malo osluhni što ti kaže tijelo. Zadovoljno? Je, odmorilo je od pršuta i francuske salate. Genijalno.
Do sljedećeg četvrtka,
Živjeli vi meni!
Mauro
