Imam dva prijatelja, čija imena, htjeli ne htjeli, ne mogu stajati sama nego se uvijek pitaš: a gdje je ovaj drugi?
Ako mi netko kaže: ”večeras Žare ide s nama”, sljedeće pitanje je: ”a gdje je Žika?” i obrnuto.
Žare i Žika dvojica su prijatelja koji se znaju još od djetinjstva, jer im se roditelji poznaju. Zajedno su studirali i zajedno su prošli valjda već pola svijeta.
Ja sam ih upoznao preko mog kolege Tomija koji je, pak, neko vrijeme studirao s njima, dok ga je još interesirala ekonomija. Kada danas priupitamo Tomija ”pa koji klinac si radio na toj ekonomiji”, on kaže ”a ne znam”, a mi odgovaramo : ”studirao si zato da bi svi mi upoznali Žiku i Žareta”.
Prvi put sam ih upoznao u Ičićima kada se veće društvo okupilo da igra odbojku na plaži. Odmah mi se svidjela njihova interna zajebancija jer je podsjećala na onu našu- brutalno, ništa u rukavicama i vrijeđanje na najvećem mogućem nivou, iako se vidi da su pravi prijatelji. I tako, jedan meč, drugi meč, i Žika i Žare postali su neizostavni dio naših života. Čisti dokaz onoga kada kažem da se s nekim ljudima bolje skužiš u tjedan dana, nego s nekima s kojima poznanstvo održavaš cijeli život pod onom blesavom ” znamo se od djetinjstva i ful smo si dobri”.
Žare je crni, visoki lik koji je najveće veliko dijete koje ja znam i ima zarazan smijeh. Mislim da je jedna od navedrijih osoba koje poznajem i vječiti optimist. Fenomenalno priča viceve jer maše rukama i smije se već dok ih priča. U slobodno vrijeme mu je najveća preokupacija u životu kako ”spustiti” Žiki.
Žika je plavi, visoki lik koji, onako na prvu, djeluje namrgođeno i buntovno. Ali samo na prvu. Kada ga bolje skužiš, shvatiš da se iza toga ozbiljnog lica krije veliki zajebant i emotivac koji živi za trenutak i za još nešto- da ”spusti” Žaretu.
Bilo koji događaj sa Žaretom i Žikom postaje iskustvo za prepričavanje. Bio to najobičniji izlazak ili kava u gradu, ili idete kilometrima daleko. Stvar je u tome da su oni uvijek dobro upućeni u problematiku. Ako idemo na pivo, saznati ću koje je pivo najbolje i zašto, saznati ću i jedino mjesto u gradu gdje ga mogu popiti i još dok ga kušam njih dvojica gledaju u mene i čekaju taj prvi gut, a onda zajedno: ”Iiiiiiiiii? Što kažeš?”
-odlično pivo!
– pa naravno! Jesmo ti rekli! Samo nas slušaj!
( onda ponosni osmijeh od uha do uha).
To je primjer kada se im se mišljenja slažu. Pravi problem nastaje kada im se razilaze, a to je ono najzabavnije. Mislim da prate sve vrste sportova, i mislim da se slože samo onda kada igra reprezentacija ili skija Ivica. Sve ostalo je čisto rivalstvo.
Odmalena jedan i drugi imaju omiljene klubove. Žare navija za Milan, Žika za Inter. Ne želite znati kakvo je ozračje kada ta dva kluba igraju jedan protiv drugoga. Žare i Žika sjede u suprotnim krajevima prostorije, a dnevni boravak se pretvara u stadion. Prepucavanja se vrše preko svih ostalih u prostoriji, tenzije su velike.
Imao sam priliku prisustvovati jednoj fešti kada se igralo finale Lige prvaka. Ekipa je bila u konobi i nikome od silne klope i cuge nije padalo napamet da se digne na kat i gleda utakmicu. Dvije osobe su nestale iz konobe. Pogađate koje. Žika i Žare. Otišao sam gore na WC i prisustvovao Žikinom slavlju kada je Inter zabio gol kojim će postati prvak. Klanjanje na podu, vikanje i totalni urnebes. Stvarno sam se prestrašio da bi ga moglo strefiti srce. U tom trenutku Žare samo sjedi na kauču i dobacuje kako je ovaj slučajno zabio. Žika ne čuje. On je u svom svijetu, a već za pet minuta može se vratiti normalnom životu.
Ono što najviše volim je putovati negdje u društvu sa Žikom i Žaretom. Lani smo išli u Monzu, na Formulu 1. Naravno, Žika navija za Ferrari, a Žare za Williams. Lani je Williams bio najlošiji u povijesti, pa je najveći problem Žaretu bio uopće pronaći majicu svog omiljenog tima da ih podrži, a mi smo se valjali od smijeha bacajući oklade da li će doći 20. Ili 21.
Ni tu se ne slažu oko ničega. Žika je oduvijek volio Sennu, Žare Prosta.
Žika obožava Alfu, dok Žare cijeni samo japanske automobile.
Što mislite gdje sam naučio vic:
– zašto Alfisti popodne ne piju kavu?
– već su je popili ujutro kada su se sreli u servisu!
Najgore od svega je što onda Žare ne smije pričati ružne stvari o Alfi ako njome nekamo putujemo. Mora šutjeti dok ne sjednemo u auto. Naš zadnji izlet Alfom vodio je sve do Beča, na koncert Brucea Springsteena. To je , mislim, druga stvar u kojoj se slažu do kraja- Bruce je bog, i njemu nema ravnog.
Godinama mi tumače kako moram otići na njegov koncert, jer ću ja, kao muzičar, onda reći svoje mišljenje i zasigurno potvrditi njihovo tumačenje toga da je Bruce jedan jedini. The Boss.
Na moj odgovor ” ok mi je, ali ga nikad nisam previše slušao”, skoro da su se uvrijedili, ali rekli su- obećaj da sa nama ideš na sljedeći Bruceov koncert, ma gdje bio!
I ja im to obećao. Jest da je Bruce gostovao u Trstu prije mjesec dana i bio nam praktički ”pod nosom”, ali na taj koncert nismo mogli jer su majstori iznajmili kamper i otišli na europsko prvenstvo u Poljsku, pa sam ja dobio zaduženje da nabavim karte za Beč i ispunim obećanje dano prije nekoliko godina- svi idemo na Brucea Springsteena!
I krenusmo. Sjeli u Alfu i put Beča. Zajebancija putem nenadmašna. Bruce piči sa cd-a, zvučnici krckaju i stalno vičemo Žiki da smanji. Dolazak u Beč, čekiranje u hotel, klopa, razgledavanje pa pravac stadion. Konačno stadion. Jer nakon što odgledaš neke koncerte na onom našem ruglu od Maksimira vidiš kako to izgleda u svijetu i zašto nas drže ”zadnjom rupom na svirali”.
Naoružani Bruceovim majicama sa prethodnih turneja, Žika i Žare željno iščekuju izlazak The Bossa, uvjeravajući me da ni sam ne znam što me čeka, i da sam upravo na koncertu svog života, a da toga nisam svjestan. Ponovno im ponavljam da znam 5-6 Bruceovih pjesama i da ih ne želim razočarati, ali teško će mi netko nadmašiti Deep Purple u Coneglianu 2001, Whitesnake, Bon Jovi, Lenny Kravitza i sve ostalo živo i neživo što me oduševilo u životu. Ali oni samo kažu- gledaj i uči.
The Boss izlazi na stage. Rulja je u deliriju. Moram priznati da se dobro drži za lika od 63 godine. Već na drugoj pjesmi totalno sam ufuran u priču. Fascinira me koliko lik ”grize” i u cijeloj priči je 100%. Ne odrađuje. Ne skida osmijeh sa lica. A tada kreće…
Kreće ono nešto što ne znam opisati riječima, jer da to doživiš jednostavno moraš biti tamo. Rekao bih – religiozno iskustvo. Duhovna obnova. Kako god hoćete. Snaga i energija koju Bruce prenosi publici nešto je nevjerojatno, a ako uzmete u obzir da svira i pjeva 3 sata i 40 minuta bez prestanka, da te u jednom trenutku rasplače, a u drugom se uloviš kako skačeš u zrak kao da te netko čačkalicom bocka u guzicu- shvatiš da prisustvuješ nečemu stvarno posebnom. Nema veze što ne znaš sve pjesme, jer su toliko pjevne i napravljene tako da ti odmah ulaze u uho, pa sa ostatkom mase odmah ponavljaš sljedeći refren. Sa 16 ljudi u pratećem bandu, sa nastupom kao da mu je prvi i posljednji u životu, čovjek se daje do kraja. Otkud energija, pitaš se? Iz njega- radi ono što voli i vidi se to u svakoj sekundi. Osjeti se u zraku. Na trenutke pomišljaš da je vanzemaljac koliko ima snage i energije. Kiša svako toliko pokušava padati, nekoliko kapljica nam padne na nos, ali Bruce kao da ne da da pada. Kao da smo svi na stadionu složni u namjeri da je pjevanjem zaustavimo. I uspijeva nam. Nekoliko puta.
Toliko dobru manipulaciju emocijama nikada nisam doživio. Jednostavno- izlazi iz njega.
Kraj koncerta- šok i nevjerica. Kažem da iskreno nikad nisam prisustvovao nečem luđem. Stvarno nisam. Svi koncerti koje sam pogledao ne mogu se mjeriti sa snagom ovoga. I tu prestajem sa objašnjavanjem.. Odite i doživite, nećete požaliti. Bruce stvarno je THE BOSS.
Žare i Žika ponovno zadovoljno trljaju ruke sa već legendarnom ” jesmo ti rekli, jesmo ti rekli”, te se dogovaramo da ćemo onog dana kada Bruce odluči napraviti oproštajnu turneju, ako treba, dići kredit, sjesti u avion i pogledati njegov zadnji koncert u rodnom mu New Jerseyu. Na kraju krajeva, život se sastoji od onih trenutaka koje pamtiš zauvijek i sa sobom nosiš samo uspomene i nema tih para koje mogu platiti cijenu lijepe uspomene.
Zar nisi najbogatiji čovjek kada imaš prijatelje koji znaju živjeti svaku sekundu života i kada stvarate neizbrisive uspomene? Jesi. Nema bogatijeg.
Nemojte misliti da je sve završilo koncertom u Beču. A jok. U povratku Žare i Žika točno znaju na kojoj pumpi možemo kupiti ”najbolje vanilijino mlijeko na svijetu”, potom se skreće sa ceste da jedemo ”najbolje i najveće krafne ikada”, i tada svatko svojim putem.
Oni ne staju, oni nastavljaju- Umag ATP, a ja direktno na pozornicu, na Volosko.
( a nisam ni spomenuo da su sa nama još bili i Zagi i Žuta, ali o njima nekom drugom prilikom!)
[youtube 129kuDCQtHs]
Do sljedećeg četvrtka,
uživajte u ljetu!
Mauro
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
