Kao da je bilo jučer, pamtim dan kada sam, gledajući kroz prozor vidio tog lika kako na svom žutom Tomos APN-u ulazi kroz naš portun i donosi nam poštu. Njegov dolazak uvijek bi pobudio svojevrsno uzbuđenje u kući, sa prvim zvukovima tog motora, netko bi rekao: ”evo ga Mile”. Stigao je, nešto nosi. Da li račune, penziju ili u posljednje vrijeme sve češće nešto sa eBaya. Kao klincu, naravno da mi je najdraže bilo kada je noni nosio penziju, jer svaki put bi nona odvojila onu hrpicu na tri dijela- jedan za sebe, mali dio za Mileta ” da ima za kafe”, i jedan, meni najdraži, za mene. Već tih dana Mile i ja smo imali svoju ”spiku”, a zavolio sam ga baš zato što nikad sa mnom nije pričao kao sa djetetom nego sa odraslim čovjekom. I valjda me je tih ranih dana baš tom svojom prirodnošću ”kupio”.
Odrastajući, sve više sam promatrao nezadovoljna i depresivna lica ljudi koji me okružuju na svakom koraku, međutim, za Mileta to nije bio slučaj. Uvijek je u našu blizinu unosio radost, vidjevši te na cesti razmahao bi se da te pozdravi, bilo sunce ili kiša, taj se nije razdvajao od svog motora. I osmijeha. Mislim da nikada nisam vidio Mileta tužnog, neraspoloženog, on uvijek trči naprijed i uvijek je u gužvi. Tako je, godinu po godinu, stekao sve više simpatija u našem susjedstvu. Možete li samo zamisliti kakve je simpatije tek stekao kod ženske populacije, tom svojom simpatičnošću, jednostavnošću i nekom dječačkom razigranošću? Ogromne. Zašto? Mile je rođen sa tim, on je jedna velika karizma. Kruže priče da su žene jedne drugima slale pisma, samo da im ih Mile donese, a poznavajući ga, vjerujem da se itekako dobro zabavio! :)
Često puta me kao glazbenika upitaju ”otkud vučeš toliku inspiraciju”, a ja im jednostavno kažem: ”iz života”. I to je istina. Ako samo malo otvoriš oči, shvatiš da si okružen sa toliko priča koje jednostavno moraju biti opjevane. Već znate, Mile je jedna od tih priča. Točno znam kako je pjesma nastala- po tko zna koji put donio je noni penziju, a ja sam slučajno bio kod nje na ručku. Naravno da više nisam čekao da mi da onaj dio koji me pripada, jer ”stao sam na svoje noge”. U tom trenutku shvatio sam da se mnogo toga promijenilo- ja sam odrastao, nonina penzija se smanjila, ali Mile- Mile je ostao isti.
U pet minuta naškrabao sam tekst, a usput mi je u glavu došla i melodija. Znam da sam se sam sebi cerio kada sam sklepao stih ”njemu niki ni ni sjena, kad zajaše APN-a, žensken tresu se kolena”. Koktelsi su u to vrijeme već postali poznati band koji je baš snimao svoj peti album, i definitivno sam znao da će pjesma ”Poštar Mile” biti jedna od glavnih na albumu. Postojao je još samo problem- pitati Mileta ima li što protiv da se o njemu pjeva. Naravno da sam ga prvom prilikom pitao, objasnio mu situaciju i sve skupa te smo u mom autu prvi puta Mile i ja preslušali demo-snimak te pjesme. Kaže Mile:
-dobra je, dobra je… ovo bi mogao biti hit!
-da mogao, Mile! Ovo će biti hit!
Snimivši pjesmu onako kako treba, zaozbiljno, nešto mi je falilo. Shvatio sam što. Treba mi uvod i rasplet priče. Treba mi Mile- original! Treba mi zvuk tog motora! Baš tog, neću ništa drugo. A gdje da i nađem zvuk Tomosa u bespućima interneta? Ni ne želim! Želim da Mile sudjeluje u ovome! I tako sam Mileta nagovorio da u slobodnih pet minuta dođe do mog studija sa svojim ”Harleyem”, ja sam kroz prozor izvadio mikrofon i tada smo snimali- prvo dolazak, a onda odlazak. Ako slušate pjesmu, točno čujete kako se Mile diže po uzbrdici koja vodi od studija do ceste. Genijalno. Sada sam znao da je pjesma potpuna. Sada je imala sve potrebne ”sastojke” i bila je spremna da je čuje ostatak svijeta.
Nekih mjesec dana nakon toga pjesma je izašla na našem novom albumu i odmah osvojila srca publike, pogotovo onih koji su znali Mileta, ponosni da on ima ”svoju” pjesmu. Naši fanovi iz okolice Crikvenice čak su samoinicijativno snimili spot koji je dan danas na Youtubeu. Do dana današnjeg je obavezni dio našeg koncertnog repertoara, a ta divna priča nedavno je dobila još ljepši nastavak.
[youtube inJ1F33NCac]
Moja mama, naravno, prati sve novine, pa mi tako jednog dana uleti u stan i kaže- lani nisi poslao, a ove godine moraš! Opet se bira najbolji poštar i ima da prijaviš Mileta! Ne moraš ništa ni pisati, samo pjesmu zapakiraj i pošalji!
Znate da nije lijepo ne slušati mamu, pa sam se potrudio poslati stihove pjesme i uz njih napisati malo pisamce u kojem opisujem cijelu ovu ”štoriju”. Pismo je ušlo u 10 najboljih pristiglih pisama, i sada su čitatelji Novog lista morali glasati da najbolje pismo. Pobijedili smo! Obavijest sam dobio putem telefona, a s druge strane žice bio je ozbiljni ženski glas, koji se predstavio kao ”Jo”, pa sam pomislio da netko od mojih glupana opet radi budalu od mene. Isprva nisam povjerovao, sve do dodjele nagrade kada je Jo stvarno dokazala da postoji, a taj glas nije više bio onako ozbiljan, niti je to bila gospođa kakvu sam u početku zamišljao, već utjelovljenje mlade, zgodne i nasmijane djevojke koja mi je priznala da je njezino ime jedino u Hrvata, ali odmah i uzvratila da ni ja baš nemam uobičajeno ime. A što ću, kad sam si sav tako poseban. Mora i ime pratiti imidž. Bitno u cijeloj priči je to da je, nakon svih nagrada koje sam osvojio u životu, ovo PRVA NOVČANA nagrada pa mi je to, naravno, jako lijepo došlo u ovom skupom prosincu koji slijedi. Isto tako, Mile je dobio još jednu plaću. Svaka čast Hrvatskoj pošti, kako su se lijepo sjetili! Još takvih nagrada, molimo!
Zaboravio sam napomenuti da je Mile pravi oldskul tip koji nema mobitela, pa živi po principu ” tko me treba, naći će me”, a ako ga trebate, nazovite poštu u kojoj radi. Njemu telefon predstavlja nemir u životu. Pametan čovjek. Uslijedili su dani kada je itekako zvonio moj mobitel da dam razne izjave i da im ispričam ponešto jer je Mile nedostupan. Čak me urednica jednog časopisa zamolila da sa Miletom ja napravim intervju pošto ću sigurno do njega prije ja nego ona, a ja joj nisam želio reći da i ja onda moram dežurati doma i čekati da mi donese poštu. Šlag na kraju bio je nekidan kada su me zvali sa Nove TV da žele napraviti prilog o Miletu koji će ići u Dnevnik, a ja moram ispričati svoj dio priče. Dogovorili smo se da se nađemo u centru Matulja u 11.15, a ja sam taman šetao svog psa Giovannija i produžio sa njim do centra. Negdje 50-ak metara od kuće, evo ga, stiže Mile:
– Kamo ćeš, mladi gospodine?
– Mile, što radiš tu, pa moraš dati izjavu za Dnevnik!
– Koji Dnevnik?
– Pravi Dnevnik, Mile, ajde piči dole, nemoj zezat!
– Daaj, ne da se to meni, imam posla, vidiš da moram nosit poštu. Evo tebi stigli neki paketi.
– Daj to doma ostavi, vidiš da nemam kamo s tim. Samo se spusti dole.
I ode on na motoru. Mislim sam u sebi- Bog zna da li će on doći na intervju. Ja sam svoj dio obavio, Giovanni je također bio zastupljena njuška u kadru, a onda me voditeljica pita:
– gdje je Mile?
– evo, sad mi nosio pakete
– brzo, brzo, idemo ga ulovit’ dok znamo gdje je!
I sjednu brzo u auto i trk u potragu za Miletom! U Dnevniku sam vidio da su ga ipak ”uhvatili”, a on je sa zadovoljstvom odgovarao na pitanja. Razdragani susjedi pričali su o njemu u superlativima, a moje srce je bilo veliko k’o Učka.
Dan poslije, otišao sam do centra, a Mile glavna zvijezda. Mislim da su taj dan došli Brad Pitt i Angelina Jolie, ostali bi nezamijećeni kraj Mileta. Kaže mi Mile:
– Stari, ovo smo rasturili!
– Mile, jesi vidio, pršte naslovi- najbolji poštar u Hrvata!
– Mauro, mi bi to mogli proširiti i na internacionalnu razinu…
– Tooo, Mile, možda bi i poneki euro sjeo!
Nasmijemo se jedan i drugi, pozdravimo, a ja pijem prvu kavu i mislim- Mile, zaslužio si. Danas si glavna zvijezda, a u biti glavna si zvijezda već 25 godina koliko nam nosiš poštu. Rekla bi većina- poštar- običan čovjek, običan posao. Nikako. Prolaze drugi poštari, ali čine mi se tako bezvezni, bezlični. Zašto? Oni nisu Mile. Koja je razlika između ”običnog” i ”velikog”? Onaj duh koji nosiš u sebi. To čini velikog čovjeka. A to je Mile!
Do sljedećeg četvrtka, i dalje mi sunčan bio, najdraži Kvarneru!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
