Početak rujna. Ponedjeljak ujutro. Vrijeme sunčano. Temperatura ugodnih 23 stupnja Celzijevih. Pogled na budilicu iznad glave kaže da je 8 ujutro. Pogled u biti nije ni potreban jer znam koliko je sati po zvuku pikamera koji neumorno u zadnje vrijeme trese kuću. Vikend je bio naporan, dvije svirke su iza mene. Sretan sam jer je McLaren pobijedio u Monzi. Sve sam samo ne odmoran i naspavan, ali predobre sam volje da bih se uzaludno okretao po krevetu i pokušavao zaspati ponovno. Uzimam ”day off” odlučujući da danas neću raditi apsolutno ništa nego nešto što mi spontano padne na pamet. Iako je ponedljeak dan za nazivanje svih dužnika, danas to neću napraviti. Želim da mi dan bude lijep.
Ustajem. Perem zube, pijem vitamine. Cijedim grejp. Provjeravam onaj kurčevi fejsbuk i sam sebi idem na živce kako mi je to praktički prva stvar ujutro. Fejsbuk je pobijedio mail. Tek onda tuš. Mogao bih se ošišati. Ma ne da mi se još. I za obrijati sam. Ma pustiti ću bradu, nisam već dugo. Oblačim duge tanke hlače i bijelu majicu sa koje mi se smiješi pin-up djevojka na zelenoj Vespi i dan mi je odmah još ljepši. Nekako mi je zima, valjda jer sam neispavan, pa stavljam i dugu tanku svjetlo-smeđu majicu na sebe. Uživam u trenutku stavljajući na ruku zadnji sat koji sam nedavno kupio i divim se detaljima na istom. Ništa manje zadovoljstvo nisu ni Persolove naočale koje su mi u zadnje vrijeme, moram priznati, prešišale moj omiljeni Ray Ban. Zatvarajući vrata, razmišljam koliko sam blesav i koliko para sam potrošio na ta sitna zadovoljstva i koji će mi to sve skupa klinac. Ne dam da me to brine previše, jer jednom se živi.
Sjedam u auto koji se nekim čudom sjaji, jer sam ga baš jučer oprao, palim radio. Svira mi Barry White i ”Never never gonna give you up” i čini savršen soundtrack ovog jutra. Zaobilazim bagere, kamione, i sve ostale koji su odlučili potpuno ”uzdrmati” moju ulicu i odlazim do centra da si kupim dva čokoladna kroasana. Nema gužve, odlazim u ”everybody knows your name” kafić i pijem bijelu kavu. Uživanje u trenutku. Čitanje novina što inače ne prakticiram ali savršeno mi odgovara. Razmišljanje što me sve čeka ovog tjedna i zapisivanje u mobitel kome se sve moram javiti.
Bez ikakvog plana za danas, odlučujem da ovo jutro treba iskoristiti za šetnju i odlazim na svoju najdražu šetnicu uz more. More miriši baš onako kako treba, sve manje se osjeti miris kreme za sunčanje u zraku, turisti su otišli. Možda je još pokoji ostao, ali više-manje plaže su prazne. Ako se netko i kupa, to su penzići kojima odgovara da još nije zapeklo sunce onako kako treba, ipak je tek početak dana. Šećem opušteno, sada već u kratkim rukavima, vrtim u glavi vikend iza sebe i uživam u ovom rijetkom trenutku koliko sam neopterećen bilo čime. Snifam mirise poput mog baseta Giovannija, i miris bora me neodoljivo podsjeća na djetinjstvo i ljetovanja sa roditeljima. Kroz izlizane bijele starke moja stopala uživaju hodajući po kamenju na plaži, proizvodeći ugodnu buku. Nema puno ljudi, a ja bih na glavu montirao kameru kao što rudari imaju montirana ona svjetla na kacigama, samo da zabilježim svaki trenutak ove ljepote, pa da zimi gledam snimku. Na najužem dijelu šetnice, gdje je potrebno malo skakati po stijenama, ugledam još veću ljepotu- preplanule kože, sa slamnatim šeširom na glavi koji joj prekriva lice, na trbuhu leži Ona, čitajući neku knjigu mekog uveza. Kosa joj također sakriva dio lica, ona ni ne kuži da dolazim, a na ovom dijelu nema kamenčića po kojima bih gazio da bi me mogla čuti. Poput onih bljeskova sunca na moru, tako se bliješti i njena koža. Leži bez gornjeg dijela kupaćeg, a rukom prekriva veći dio cice. Ipak, mali djelić se vidi i cijeli prizor je totalno senzualan. Usporavam korak i uživam, pitajući se o čemu razmišlja dok čita. Da li o onome o čemu djelo govori ili su joj misli tko zna gdje?
U tom trenutku pomiče se i kopa po torbi, tražeći nešto.
Gonjen ne znam kojim vragovima, u sekundi se stvaram iznad nje, nju valjda iznenađuje sjena koja se odjednom pojavila, pa onako ženstveno rukama ubrzano prikriva grudi i podiže glavu. Prvi puta joj vidim lice i oči. Ogromne, duboke oči i zbunjeni pogled kojim me gleda. Tamna put i punašne usne sa pokojom pjegicom na nosu. Smećkaste kose, koja je posvijetlila od sunca. Rekao bih da je prošla četrdesetu, ali jako je lijepa, očuvana. Prava, zrela žena. Ni sam nisam svjestan koji klinac točno izvodim, ali znam da nešto brzo moram reći, jer stvorio sam se od nikuda, i sigurno je da želi objašnjenje zašto narušavam njezin mir.
-ja sam profesionalni razmazivač kreme za sunčanje. Specijaliziran sam da je nanosim tamo gdje to ne možete sami – rekoh sa blentavim smiješkom na licu
-a da? – odgovori ona, također sa smiješkom, prihvaćajući šalu
– a da, radim sezonski, preko student-servisa
– a koliko koštaju tvoje usluge?
-plaća me Obersnel da pomognem svim lijepim damama koje se nađu u nevolji da bi im leđa mogla ostati nenamazana.
Tek sada kada se nasmijala onako iskreno shvatim da ima usne poput Julie Roberts i da je taj njen osmijeh stvarno širok, a zubi ravni i bijeli. Divna žena. Nešto mi je zavrtilo u trbuhu. Očito i ona uživajući u ovoj igri, pružila mi je kremu u ruke i okrenula mi leđa, iznenađujuće opušteno, a i sam sebi sam se čudio koliko sam nevjerojatno opušten dok izvodim svoj neplanirani performans.
Skinula je slamnati šešir sa glave i kosu podigla i spretno vezala u pundžu. Gledajući prema moru mirno je spustila glavu i prepustila se mojim prstima koji su joj polako prolazili leđima, od vrha kralježnice prema dole, utrljavajući kremu u svaki milimetar njene već ionako preplanule kože. Uživao sam mažući joj tanki vrat i uska, tanka ramena. Nisam odolio, a da barem malo dok sam se spuštao prema dolje krajičkom prsta diskretno ne dotaknem rub cice. Nakrivila je glavu u lijevu stranu i mogao sam ponovno vidjeti onaj široki osmijeh. Okrenula se prema meni, i dalje držeći ruke na grudima. Pogledala me tim dubokim očima i pitala:
– Dobro, mali, otkuda si se ti ovdje našao?
– Pas mi još spava pa sam išao prošetati samog sebe
– Inače ovako uletavaš ženama koje žele u miru čitati knjigu?
– Nisam nikad. Jednostavno mi je došlo.
– Hrabar si.
Nasmiješi se opet. I ja se nasmiješim i razgovor postane još opušteniji i ugodan. Tada me iznenadi njena rečenica:
-ajde sa mnom u more
-ma nemam kupaće, u dugim sam hlačama
-imao si hrabrosti prekinuti me u čitanju, a sada nemaš hrabrosti sada sa mnom ući u more?
– ma tko je rekao da nemam hrabrosti? – rekoh, ni sam ne znajući što bih učinio
– dođi ovamo, studentu sa plaže- rekoše mi ona, skidajući mi kratku majicu sa slikom pin-up djevojke na Vespi
A šta ću- majicu mi je ona skinula, starke sam brže-bolje izuo i bacio sa strane, skinuo sam hlače i ostao u boksericama.
Uzela mi je ruku i povela me u more. Nigdje žive duše, a jedan zidić taman je skrivao pogled kojega bi netko sa šetnice eventualno imao na nas, iako vjerujem da ga ne bi zanimalo. Bar zasad.
Njen donji dio kupaćeg kostima bio je potpuno crne boje, i tek sad kada je ustala vidio sam koliko ona redovito mora posjećivati neku teretanu. Isto tako, njene ruke više mi nisu priječile pogled na grudi i bradavice koje su nabrekle sa prvim dodirom sa vodom. Pljuskala me morem i dobacivala:
-slabo si ti pocrnio, a posao ti je vezan za plažu- smijući se kao luda.
Oduševljavala me njena opuštenost, pozitiva i onaj osjećaj da je u ovom trenutku ovdje, tu, sad, i da je apsolutno za ništa nije briga.
Nisam više mogao podnijeti napetost da je opet ne taknem. Taman kada se leđima okrenula prema moru, prišao sam joj otraga i uhvatio za kukove te poljubio u vrat. Okrenula se, pogledala me i njene velike, punašne usne po prvi puta su bile na mojima. Osjećao sam se kao da sam se već tisuću puta ljubio s njom, jer je taj poljubac bio toliko sinkroniziran i činilo se kao da smo ga vježbali godinama. Ruke koje su je maloprije masirale i utrljavale joj kremu za sunčanje sada su bile posvuda po njenom tijelu, a ni ona svoje više nije štedjela. Na momente mi je nježno prstima prolazila po licu, dok je već u sljedećem trenutku zarivala nokte u moja leđa. Povremeno smo se okrenuli prema šetnici da vidimo da li ima publike, ali izvodili smo predstavu sami za sebe.
U tom plićaku, tog rujanskog jutra, vodio sam ljubav sa ženom kojoj nisam znao ime. Uživao sam u svakom trenutku i u svakom dahu. Sada više nismo obraćali pažnju na to da li nas netko gleda. Uživali smo jedno u drugom, kao da smo negdje doma, u 4 zida i kao da sutra možda neće doći nikada. Toliku koncentraciju strasti i prepuštenosti nisam osjetio jako dugo vremena. Bilo je to ono vođenje ljubavi kada tolika ispunjenost graniči sa potpunom prazninom.
Smijući se i jedno i drugo izašli smo iz mora i legli na onu stijenu gdje je prije samo ona ležala. Dala mi je mjesta na ručniku i sada smo po prvi puta mogli pričati onako normalno, iako me nešto i dalje silno vuklo da je dodirujem i igram joj se sa kosom. Nisam htio znati kako se zove. Čime se bavi. Ima li djece, muža niti kojom hranom hrani svoga psa. Više mi je rekla dodirom i nisam htio baciti mrlju na ovaj doživljaj koji ću vjerojatno pamtiti cijeli život.
Zato sam je pitao:
-što to čitaš?
-Siddhartu
-Siddhartu? Pa Hermana Hessea se čita tamo negdje krajem srednje škole, a ne sad
-hoćeš reći da sam stara?
-dapače ti si prekrasna žena. Ali Siddharta…
– čitam ga po tko zna koji put. To je jedna od onih knjiga kojima se uvijek rado i ispočetka vraćaš i uvijek doživiš nešto novo.
Tada shvatih da ovaj svijet i dalje vješto skriva ljudske bisere poput ovog- one koji se ne odriču života, sebe, one koji svakim danom nanovo otkrivaju nešto što o sebi nisu znali, one koji se ne boje vlastitih dubina.
U tom trenu odlučio sam da je vrijeme za odlazak, jer svaka riječ poslije ove rečenice bila bi suvišna. Htio sam da to bude upravo ono što jest- savršena, predivna uspomena. Sreli smo se slučajno, i ako je suđeno, srest ćemo se opet.
Obukao sam se, a ona nije rekla ni riječ. Rukama sam uhvatio njeno lice i poljubili smo se…onako… kao da se možda više nikada nećemo vidjeti.
Nismo si znali imena, niti smo to željeli. Znali smo nešto više- živjeli smo i imali nešto što će nas cijeli život ispunjavati- imali smo uspomenu.
Usne su nam se odvojile, ali pogledi su i dalje bili tako iskreni, čisti.
-ostavljam te da uživaš sa Siddhartom, draga… i…
“Njegovu veličinu ne vidim u govorima, u mišljenju,vec u činjenju,u življenju.” – rekoh joj na kraju svoj omiljeni citat iz te knjige i odšetah dalje gazeći starkama po kamenčićima na obližnjoj plaži, ponovno proizvodeći ugodnu buku i gledajući prema Učki, razmišljajući koliko je život čudan i nepredvidivi i kako baš on piše najljepše priče.
Mauro
PS. Ček, ček, ček, narode. Vi STVARNO mislite da bih ja ovako javno iznosio svoju intimu?
Možda da, a možda ne. Nikada nećete saznati.
Ljubim vas!
Doživjeli ste nešto slično? Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
