Nekidan sam imao interview povodom promocije svog prvog solo spota ”Cesta”. Nakon nekoliko riječi o spotu, glazbenoj karijeri i svemu onome što se na intervjuu priča, došao je red i na moje pisanje Maurovizije.
Voditeljica: Mauro, kažeš da ti je pravi ispušni ventil pisanje?
Ja: da, fenomenalan osjećaj je sve što ti je u glavi pobacati na papir
Voditeljica: znamo da svakog četvrtka ujutro izlaze tvoje kolumne na teklic.hr. Sigurno cijelog tjedna razmišljaš o čemu ćeš pisati?
Ja: ne.
Voditeljica: pa kada onda pišeš kolumne? Srijedom navečer?
Ja: ne, najčešće četvrtkom ujutro.
I evo me opet. Stare navike ne jenjavaju. Četvrtak popodne, ispričavam se svim vjernim čitateljicama i čitateljima. Prošlih dana nisam se nešto naspavao, pa sam morao danas. Razmišljam o tome da živim baš onako kako mi se prohtje, i moram priznati- čovjek se tada dobro osjeća. Nemojte me krivo shvatiti- naravno da moraš poštivati neka pravila, jer bi život inače bio nemoguć, ali mnogo onih ”pravila” koje je netko odredio jer se tako ”mora”, iako nitko ne zna zašto, sa guštom zaobilazim.
Intenzivno razmišljam o sreći u posljednje vrijeme i što čovjeka čini sretnim. Da li zdravlje? Da li novac? Da li osmijeh tek rođenog djeteta tvojih kumova ili mahanje repom tvoga psa?
Naravno, sve ovo. Ali, postoji nešto iznad svega toga. Da nisi ”fejk”. Da si ”ti” u svakom trenutku, u svakom smislu te riječi i da te apsolutno boli briga što netko drugi misli. Ljudi danas to nisu jer moraju zadovoljiti sto različitih strana bivajući ono što nikako nisu. I to je razlog zašto je puno njih nesretno. Fejk sreća.
Jako me iritiraju ljudi koji od muhe rade slona, koji konstantno kukaju bez razloga, a ništa im nije, rečenica ”teška su vremena ” mi grozno ide na jetra, ”recesiji nije kraj” jednostavno više ne čujem, i sve više mi je jasno kako funkcioniramo na auto-pilotu, ponavljajući poput papiga rečenice koje smo negdje čuli. Moje je skromno mišljenje da se bit sreće krije negdje drugdje- u našoj glavi. Odgajani smo tako da se ”mora” to-to i to, školovani jer se mora to-to i to- a onda dolazi i sve ostalo sa time. ”Normalno” je imati ”tu i tu” kilažu, ”normalno” je da su mlijeko i jaja zdrava, ”normalno” je da ”budeš tiho” jer tako je pristojnije.
Kažu, kada bi svi rekli sve što misle, na svijetu ne bi bilo ni jednog prijatelja. Istina, jer teško prihvaćamo tuđu kritiku. Iako, ne bi to trebali shvaćati osobno, jer svaka osoba vidi nešto i nekoga na svoj način. Na kraju se uvijek pokaže da je princip ”što na umu-to na drumu” najbolji, jer ako ništa drugo- bio si iskren, koliko god iskrenost nekada bolna bila. Fejkamo sreću, fejkamo prijateljstva. Pravimo se sretnima kada kupimo novu stvarčicu, a dosadi nam kroz pola sata. Taština nam ne da da priznamo da smo negdje pogriješili, već sami sebe uvjeravamo kako nam je super. A iznutra nije. Zašto? Jer smo pokušali zadovoljiti druge i ono što očekuju od nas.
Obožavam kada mi netko krene sa savjetima ”trebao bi ovako”, ”to ti nije u redu tako”, namećući mišljenje koje ustvari uopće nije njihovo, ali ajde, idem se uklopiti u okvire, tamo mi je najbolje.
Da me se krivo ne shvati- mnogima je odlično biti dio ”većine”, ”mase” i općeg mišljenja. Ali zašto su onda svi nesretni? Zašto onda mali Marko koji je cijeli život htio raditi na bageru nema osmijeh na licu, a ima odvjetnički posao i dobru plaću? Zato jer su mu rekli da je to bolje. Da je to prava stvar. Nije bilo bitno što on misli, koje su njegove želje i snovi, išlo se redom- završiti škole, i osigurati dobar život. I tako nekada mali, a sada veliki Marko radi u uredu i nije sretan iako ni sam ne zna zašto. Lijepo je još jedno pripitomljeno čeljade koje živi onako kako su rekli da bi trebao živjeti. Dakle, nije fejk prema drugima, fejk je prema sebi. Oženjen je za Mariju, koja je super žena, iako je uvijek više strastveno volio Marinu, ali ”ona nije iz dobre obitelji, tata joj je pijanac, jesi ti normalan?”
Počeo sam pričati o sreći. Ako mene pitate, sreća se uvelike krije u ljudima sa kojima se družimo. Ljudima koji nas dižu, a ne spuštaju. Ljudima koji će nam onda, kada smo totalno u banani na vidjelo staviti sve naše prednosti, dati motivaciju da krenemo naprijed. Ljudi čiji će nas razgovor opustiti, a pogled izmamiti smijeh na lice. Ljudi sa kojima možemo biti ono što jesmo, sa kojima možemo biti ”mi”. To su oni koji neće pametovati ”kako bi trebalo” već reći – napravi onako kako ti misliš da je najbolje, jer na kraju, svatko od nas uvijek napravi po svom. Razmislite o tome koga smatrate svojim prijateljima, i tko su STVARNO vaši prijatelji. Ne oni koji su tu samo onda kada je teško, nego oni koji plaču od sreće kada se vama događaju lijepe stvari. Ima ih malo, ali to vam je dovoljno. Oni, sa kojima samo održavate odnos iz nekih razloga ”jer se to mora”, samo troše vašu snagu, prorijedite druženje s njima. Ako se okružite ljudima koji vas zaista čine sretnima i dozovljavaju vam da budete ono što jeste, malo-pomalo prestati ćete biti ”fejkeri” prema svijetu i sami sebi.
U vašoj glavi dogoditi će se promjena da će nemoguće izgledati moguće, i garantirano će vam zdravlje biti bolje nego prije.I novca će biti više. Sreće na izvoz. Ići ćete za svojim snovima, koliko god izgledali nemogući. Znate kako je Walt Disney rekao: Svi tvoji snovi se mogu ostvariti ako imaš hrabrosti ustrajati na njima.
i da… nekako je zabavno činite nemoguće!
Do sljedećeg četvrtka, ne fejkajte, nego živite!
Voli vas!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
foto: Vivi FotoFlash
