– Dobar dan – kaže veselo Ana ulazeći u trgovinu
– Dobar dan i Vama! Izvolite?
– Evo, samo da izvadim popis…
– Nema problema, nema žurbe – kaže simpatična prodavačica
Dakle ovako… ja bih:
Mladića između 26 i 30 godina, ne nižeg od 1,85m, boja kose nije toliko bitna, ali neka je tamnije puti.
– Aha, dobro – mrmlja prodavačica ubacujući podatke u svoju tražilicu u kompjuteru
– Vjera? upita prodavačica
– Katolik, obavezno – izusti Ana – stari bi popizdio da mu bilo šta drugo dovedem doma
– Aha, aha…škola, zanimanje?
– Fakultet obavezan, po mogućnosti neki pravi muški posao. Ekonomista nipošto. Njih ionako ima brdo, većinom nezaposlenih. Može elektrotehnika, strojarstvo, medicina.
– Doooooobro- kaže prodavačica vrijedno tipkajući po tipkovnici
– Plaća ne ispod 8 tisuća kuna, ne mogu ja zarađivati više nego on!
– Daaa, dobroooo…kakvo ime mora imati?
– Neko normalno muško, da se ne ističe previše. Da nije neki Lennon ili Brandon, ili kako već retardirano danas nazivaju djecu. Luka, Marko, Marin, Mauro tako nešto!
– Evo zapisano. Kakav karakter?
– Poslušan, da me sluša što mu kažem, da me mazi kada mi se mazi, da me zgrabi kao životinja onda kada to poželim. Uglavnom, miran, ne neki divljak. Dosta mi je takvih.
– A koje osobine nikako ne smije imati?
– Ah, ne smije pričati kada nije vrijeme da priča, u kladionicu nikako ne smije odlaziti, a mora znati kuhati i pospremiti kada je to potrebno. Pa nisam ja sluga! Kameno vrijeme je prošlo!
Ana sve sva zajapurila pričajući, ali nasmiješena prodavačica je prekine i kaže- mislim da imam nešto što vi tražite. Treći red, druga polica- lijevo.
Ana se nabrzinu zahvali i ode do svoje police tražeći ”prozivod” kakav je poželjela.
Došavši do mjesta na kojeg ju je prodavačica poslala, na polici je umjesto ”gospodina Savršenog” dočeka bijeli papirić na kojem krasopisom ispisano piše: ”Ljubav se ne kupuje, ljubav se osjeća’‘.
Ana nervozno uzme papirić u ruke i krene prema pultu gdje sada više nije bilo niti ljubazne prodavačice, niti kompjutera za ubacivanje podataka. Pomislivši da je luda, Ana odlazi iz dućana i shvaća da više nema ni natpisa ” Dućan zvan ljubav”, već je ovo neki stari, napušteni market, prostor u kojemu po svemu sudeći, već godinama nema ničega. Još uvijek bijesna, jer nije odmah dobila što je htjela, a ona nema vremena za ovakve glupost, pomisli da će , čim dođe doma, posjetiti tu vražju web stranicu www.ducanzvanljubav.com i pogledati da li postoji mogućnost da online naruči ono što je htjela kupiti.
Dok je nervozno hodala gradom, zapuhao je snažan vjetar i na lice joj se doslovce ”zalijepio” jedan od tko zna kuda doletjeli letak. Brzim pokretom skinula ga je sa lica, a na njemu je samo pisalo ” Najbolja kava u gradu, danas samo 5kn. Caffeteria ”Dolce vita” ”. Pomisli kako to uopće nije loša ideja, danas još nije popila kavu, a i dobro će joj doći da malo dođe k sebi. Kafeterija se nalazila blizu, odmah iza ugla. Mora da je od tamo i dolutao izgubljeni letak.
Ubrzala je korak da što prije dođe do svoje kave koja joj sada toliko treba. Već je osjećala okus tople, kremaste tekućine koja će joj se za koji trenutak slijevati niz grlo. Na putu do kafeterije nabrzinu je ubacila nekoliko kovanica u kofer uličnom sviraču saksofona koji je po tko zna koji put taj dan, svirao melodiju ”Time of my life”, njene omiljene pjesme iz omiljenog joj filma.
Konačno je stigla do kafeterije, sa već pripremljenom rečenicom ”jedna bijela kava za van”, i nakon što je par minuta provela čekajući, konačno je došla na red i nervozno izvali onu baš tu dobro pripremljenu rečenicu ” jedna bijela kava za van”, na što dobije odgovor:
– dobar dan i Vama.
Nasmiješi joj se mršavi dečko, ogromnih očiju.
– težak dan? –upita
– tako nekako.- prihvati Ana
– onda za Vas jedna posebna kava, zovem je ”Kava za teške dane”
Ana se nasmješi i pogledi im se sretnu i zadrže tako, onu milisekundu više nego što je normalno. Onaj pogled za koji bi se nekad zakleli da je trajao nekoliko minuta.
Čudan osjećaj obuzeo je Anu, ali se u sekundi otrijeznila- što je meni, on je sigurno 8 godina mlađi od mene!
– Izvolite – pristojno je rekao student ne mičući pogleda sa nje
– Hvala – reče Ana
– Vidimo se kada budete imali sljedeći težak dan- nasmješi se student i namigne joj.
Ana poželi da joj već sutra dan bude težak, u nemogućnosti da sama sebi objasni što ju je spopalo. Neobjašnjivo smirena otvori vrata kafeterije i izađe na starim kamenom popločenu ulicu, odjednom smirena i otpije svoj prvi gutljaj kave. Da, okus je bio baš onakav kakav je zamišljala, još i bolji. Imala je osjećaj da pije najbolju kavu u svom životu. Odlučila je sjesti na klupicu preko puta i popiti kavu na miru i nakon toga vratiti se svojim planiranim obavezama. Malo se začudila kada je na klupici vidjela da je netko ostavio roman njoj nepoznatog autora, naslova ”Ništa nije slučajno”. Otvorila je knjigu da je prolista, i tamo negdje na sredini, zastala da vidi o čemu se radi. Započela je čitati štivo : ” ako sve ide prema planu, čovjek ubrzo postaje nesretan, nesvjesno upadajući u kolotečinu života i komfor koji mu pružaju svi lako ostvarivi planovi. Čovjek počinje tražiti sve više i više, poput razmaženog djeteta koje se valja po podu dućana ako odmah ne dobije igračku koju poželi. Takvim ponašanjem sam zatraži one batine, prijeko potrebne da se vrati u normalu. I zato je svakome prijeko potreban jedan šamar života da ga probudi i kaže mu da život nije onakav kao što su nas učili i kao što smo gledali u kinu.”
Pojma nije imala o čemu se tu radi, a još više, zašto uopće ovo čita?
Okrenula je zadnju stranu romana, i potražila zadnju rečenicu.
Pisalo je: ”Ne traži, kada dođe vrijeme, pronaći će tebe”.
Čiča –miča, gotova je priča. Laku noć, dragi moji!
Do sljedećeg četvrtka, voli vas Mauro!
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
