– Uuuuuu još samo par dana i gotova je korizma! – kaže mi prijatelj
– A kao, ti si se nečega odrekao ovako pobožan? – uzvraćam.
– Jesam, seksa. – kaže on
– Imaš pravo. Ali tebi onda ta korizma već traje godinama. –nasmijem se podlo
Moj prijatelj jedan je od rijetkih ljudi za koje znam da su se uopće nečega odrekli u korizmi. Taj post nekako je postao totalno ”out” i imam osjećaj da su ljudi sve manje pobožni. Dobili smo novog Papu, par dana se pričalo o tome, i svijet ide naprijed, baš kao i kada je bilo što drugo u pitanju. Tehnologija i brzina komunikacije nisu uspjeli ”ubiti” samo vrijeme koje trošimo na raznorazne načine dok smo ”online”, uspjeli su ubiti nešto svima nama ”sveto”, što nema veze sa Crkvom.
Apsolutno je nebitno kojoj religiji pripadaš, s tim se rađaš. Ako zbrojiš i oduzmeš, sve se svodi na isto – da živiš pošteno i da imaš kvalitetan život, mirnu dušu i miran san. Nisu blesani pisali sve te retke prije ne znam koliko tisuća godina. Sve ima nekog smisla, kad malo bolje pogledaš. Nakon Nove godine, imamo ono razdoblje maškara kada nam je sve dopušteno, da se ”izdivljamo”. Vjerujem da je to netko pametan negdje davno izmislio samo da brže prođe zima i da ljudi nisu depresivni nego se vesele. Nakon toga izmišljena je korizma- 40 dana smiraja, da se malo odmoriš, da malo budeš sam sa sobom. Da si nešto zabraniš- da samog sebe treniraš da vidiš koliko si jak. Nebitno čega se odrekneš, bitno je da izdržiš. Vjerujem da je namjera bila da se nakon toga osjećaš bolje.
Imam osjećaj da danas ni za to ”nemamo vremena”. Iskreno, nemamo baš ni vremena za sebe- to čujem od hrpe ljudi, iako je to totalna glupost. Uvijek imaš vremena za sebe, samo si ga moraš napraviti. I tako nam lijepo sve to ide u nekom krivom smjeru, ako govorimo onako, u globalu. Sada vjerujem da bi se veliki postotak čitateljica/ čitatelja ovog teksta stavio ”na zadnje noge” i krenuo mi obješnjavati kako izgleda njihov dan, radne i obiteljske obaveze i onda zaključak: ” i reci ti meni kako da ja onda nađem vremena za sebe?”
Možda ću vam zvučati kao neki djedica kada kažem da bi ponekad možda malo trebali zaviriti u stare knjige i pogledati što su ti naši stari tamo pisali. Vjerujem da bi se posramili samih sebe kada bi se malo udubili u problematiku. Znate zašto? Jer se u tim knjigama, starim navikama čovjeka itekako veliča svetost obitelji, braka, prijateljstva, poštenja, prirode. A na kraju, to stvarno JE najbitnije u našim životima. Ne zvuči vam ”moderno”?
Da, moderno je nakon 3 svađe sa partnerom tražiti rastavu braka, moderno je provesti na poslu 24 sata dnevno, ne vidjeti svoju djecu (ako imaš sreće da ih uopće možeš imati od razine napetosti u kojoj živiš) i cijeli život razmišljati kako se domoći još, još i još love.
To nas je dovelo do toga da crkavamo od svih boleština ovog ”modernog ” doba, i onda, zamislite, sve ono što smo mukotrpno zaradili dok smo se nervirali da bi imali ”kvalitetniji život”, sada trošimo na lijekove, da preživimo još koju godinu.
Totalni si idiot ako riječ ”svetost” poistovjećuješ sa crkvom, Crkvom, kako već. Bilo kojom religijom. Sveto je ono što je tebi sveto!
Na kraju balade, što je sveto? Sveto je vrijeme koje provodiš sa svojim voljenim osobama. Ti trenuci koje pamtiš, koje ste proveli zajedno. Osjećaj pripadnosti ”svome” plemenu, da je netko tu za tebe i u dobrim i u lošim trenucima. Ne znam kako je kod vas, ali meni veće svetinje nema.
Žalosno mi je gledati kako se tv ekranom širi mržnja dok traju sportski događaji, valjda mi zato taj ekran i stoji ugašen. Za vrijeme trajanja te euforije možda ti se pred nosom događa nešto puno ljepše, ali ti to ne vidiš. Ako se samo malo zapitamo koliko svoga vremena trošimo na gluposti, postat ćemo jako žalosni kada shvatimo da nam život prolazi pred očima dok mi radimo teške gluposti.
Zato ću ja lijepo ofarbati jaja, jedva čekati da se probudim ujutro na Uskrs i tamanim uskršnju šunkicu, luk i, naravno, slatki kruh. Tradicionalno ću na misu, pa kod svojih teta, odnijeti poneko ofarbano jaje, nabaciti ćakulicu, zezati ukućane i uživati u druženju. To je moja svetinja – trenuci sa men dragim ljudima. Na misi sam stvarno rijetko, a i kada idem , ne idem radi nikakvog običaja, pobožnosti, nego radi sebe. A zašto ljudi idu u crkvu? Zato jer smo tamo u skupini, svi pred Bogom isti, tamo smo također svi zajedno ono ”pleme” koje se, svaki ponaosob, zahvaljuje za lijepo jučer i moli za svoje bolje sutra. Tamo smo svi navijači, ali u istim bojama dresova. Tamo smo ”navijači za bolje sutra”.
Mauro
maurovizija@teklic.hr
