Maurovizija: A tek je 9 …

383

Moj bioritam je šupak. Totalni.
Tako izgleda moj današnji status na Fejsbuku. Prvi lajkovi bili su od dragih mi kolega glazbenika. Muči ih isti problem. Naravno, spavao sam samo 2 sata noćas. I to je nešto, dogodi se totalno neprospavana noć, tamo negdje, sredinom tjedna. A zašto? Zato jer si za vikend legao negdje u 6-7 ujutro, a sada bi se htio buditi u isto toliko. Pa ne može.
U cijeloj priči je dobra stvar što sam skužio da sam užasno produktivan ovako nenaspavan. Valjda me pukne neka hiperaktiva pa moja ”stvarateljska snaga” dolazi do izražaja. Palo mi je napamet da sam nemali broj puta došao doma sa gaže, poslije tuširanja onako umoran legao u krevet, ali mi neka melodija u glavi nije dala mira pa sam brzo upalio svjetlo, uzeo gitaru i snimio da slučajno ne zaboravim. Mali milijun puta do sada, i vjerojatno ću još. Evo, sad pišem kolumnu nemjerljivom brzinom. Riječi lete iz mene. Ali je lijepo biti neispavan! Već sam vam nekoliko puta spomenuo da sam najbolje stvari napisao na wc-u (prisjetite se kolumne Otkud dolazi insiracija). Sad si razmišljam da iskombiniram neispavanost i wc, mislim da je to formula za novi hit!
Već sam bio u Opatiji, popio kavu, pročitao novine, u pekaru otišao po kruh, u market po sve potrepštine, a to odgađam već par dana. A tek je 9 ujutro. Tko zna što još slijedi dok se potpuno ne skljokam na kauču.

Zavidim ljudima koji se dižu u 6 ujutro, ali pod uvjetom da su spavali 8 sati. Zavidim im na njihovom bioritmu. Jednostavno, nemoguće mi je zamisliti da idem spavati u 22.00, jer meni tada tek počinje život. Moji međuljudski odnosi tek se zahuktavaju u to doba. A onda još kakav film, knjiga i hop- evo ti 6 ujutro. Ako kojim slučajem zaspim ranije, probudim se već nakon 2 sata i onda je to još veće zlo, jer zamislite zabave biti budan u 4 ujutro usred tjedna.

Shvatio sam da moja pojava rano ujutro strašno zabavlja ljude jer se svi redom čude:

-što se tebi dogodilo, kako to da si budan?
-nisam ni spavao
-aha, bravo
( tada slijedi klasično pitanje 90% njih- gdje ste bili za vikend, i gdje ste sljedeći vikend, na što totalno ispalim, ali pomirio sam se- nešto moraju pitati, a to im prvo pada na pamet). Neko vrijeme razmišljao sam da napravim majicu za nedjelju, kada se kod roditelja negdje oko 4 popodne uspijem pojaviti na ručku. Na majici bi pisalo: ”Bilo je super”. Nedjeljom smo brat i ja redovite žrtve cijelog arsenala pitanja koje kreće sa: ”Kako je bilo?”, a nastavlja se sa ” Da li je bilo puno ljudi?”, i ono najdraže ” tko je bio od nama poznatih?”.
Nedjeljom je default situacija da si nadrkan do nemjerljivih razmjera jer si izgubio minimalno dvije noći, naravno da nisi uspio to nadoknaditi sa par sati sna, ali pitanja su tu i moraš odgovoriti na njih.
Na kraju zaključiš da je u tim slučajevima najbolje – braniti se šutnjom, pa nakon šutnje na prvih par pitanja jednostavno nastane toliko željena tišina. Pojedeš u miru i polako dođeš k sebi.

Na kraju krajeva, moraš malo potrpjeti kada znaš da ti isti ”ispitivači” svakog dana vode brigu o ”tvom” psu, tom slatkom debelom, klempavom stvorenju čiji bioritam je potpuno drukčiji od tvog, dakle, prirodan. Čujem da zavija u ono doba kada se meni taman počne spavati, a kada se dignem, on spava k’o trut. Tek negdje oko 7 navečer nam se potrefi da se sretnemo.

Danas sam, onako neispavan imao super epizodu u kafiću gdje sam sjeo popiti kavu. Dolazi konobarica, a ja je mislim pitati ako imaju Novi list. Ali mozak mi toliko brzo radi, a umoran je, da se sav zapletem.

Konobarica: izvolite

Ja: bijelu kavu. Imate? ( pazi debila- imate li? A ne, nemaju majmune. Nemaju kave u kafiću. Mislio pitati imaju li Novi list, ali eto, dogodi se).
Nasmijem se i ispravim, žena se nasmije i kaže- naravno da imamo bijelu kavu, haha. A Novi List je zauzet. Super.
Nije tu kraj mojim glupostima. Sjeo sam u drugi red, iza zidića, a ne direktno tamo gdje je pogled na more. Taman što je konobarica otišla, vidim, neki lik u onom prvom redu se diže , ide unutra, pomislim, ide platiti i ide ća, pa idem ja na njegovo mjesto. Taman da malo blejim u more kako se zrcali. I odem sjesti za taj stol. Vidim, napola ispijena kava, ali ne kužim ja- mislim si- popio je svoje, ode on. Bacam žličicu u tu kavu, kao, pripremit ću da to konobarica odnese kada mi donese kavu.
U tom trenutku- lik se vraća nazad sa novinama- ja zbunjen- aha, pa vi ste još tu- liku ništa jasno. Konobarica me traži za starim stolom sa bijelom kavom i ne može se načuditi. Molim Boga da se ne zacrvenim previše, ovo je već neugodno. I tako pijem kavu. Naginjem se preko zidića da vidim more.
Mislim si- ova žena će pomisliti da sam neki drogirani manijak.
Ona mi donosi novine. Ali ne Novi List. Nego mojih ”omiljenih” 24 sata.
Porcija negative zagarantirana, pronaći pozitivnu vijest u tom časopisu teže je nego naći djetelinu sa 4 lista na livadi iza kuće.
Odmah okrećem na viceve. Smijem se k’o kreten na onaj:

-mama, mama, zaprosio me dečko.
-super
-ali sve je to došlo tako nabrzinu, što da mu kažem, još me nije upoznao.
-pristani odmah, i bolje da te nije upoznao.

Poprilično zanimljivo, a tek je 9… nastavak slijedi…

Do sljedećeg četvrtka,

živjeli vi meni!

Mauro

Komentari