Nekada, prije 100 godina, dok sam još išao u školu, asociralo me na to da bih se početkom mjeseca mogao konačno ”uhvatiti” knjige jer ću imati ”komad” na polugodištu pa će doma biti izrazito veselo za blagdane. Naravno, taj scenarij se u srednjoj školi redovito i ponavljao, pa bi negdje tamo 1.1, na Novu Godinu, kada bi mamuran od novogodišnjeg slavlja ustao oko 5 popodne, mama uletjela u sobu i rekla : ‘‘dosad si se zabavljao, a sad bi stvarno bilo vrijeme da ”zagriješ stolicu”. Ajme kako sam mrzio tu rečenicu.
No, da ne budem odmah u tmurnom tonu, ako se vratimo u djetinjstvo, znao sam da je početkom mjeseca Sv. Nikola i da ću dobiti hrpu darova, pa da mi je tamo negdje u jedanaestom mjesecu, poslije Svi svetih već vrijeme da počnem ”pilati” starce za ovogodišnji poklon. Uvijek su taj moj poklon mudro htjeli spojiti s mojim rođendanom koji je samo dan poslije Sv. Nikole, ali ne, to je bilo neizvedivo. Ja sam MORAO dobiti dva poklona. Ta politika je trajala možda desetljeće, baš kao i ona Iva Sanadera. Pozitivno u cijeloj priči je da ja sa svojom politikom nisam završio u zatvoru.
Pustimo mi Ivu, vratimo se mi Sv. Nikoli. Ne mogu se, a ne sjetiti, mislim, petog razreda osnovne kada sam žarko želio novu kožnu loptu ( u to vrijeme te lopte nisu koštale malo kao danas i nije ih bilo na svakom koraku), sve stare su mi već bile pokprane i raspadnute, a u cijelom društvu samo je jedan kolega imao pravu kožnu loptu koju je sebično držao na svom balkonu. Ja sam već imao plan u glavi kako ću biti glavni frajer kada se na Sv. Nikolu pojavim sa novom, i naravno, od svega srca je podjelim sa svima. Mali problem je bio u tome što starci nisu htjeli ni čuti za to, jer je bila abnormalno skupa, a ja sam htio baš određeni model koji mi se smješkao iz izloga jedne knjižare. Ali negdje duboko u sebi bio sam uvjeren da će starci popustiti i sigurno je kupiti. Jednog dana poslije škole, a samo par dana prije Sv. Nikole, jednostavno nisam izdržao i ušao sam u knjižaru malo popričati a tetom i ”raspitati ” se o lopti. Teta je ”nanjušila” biznis, pa mi je rekla: ” ma sinko, ja ti nju mogu rezervirati, pa si ti na miru”, na što sam ja, uzbuđen, i onako blesavo naivan baš kao što i danas znam biti, pristao. Teta je uzela jednu olovku i na loptu u tu kožu lijepo upisala moje ime i prezime. Nije se baš moglo izbrisati. Na to me malo uhvatila panika, ali s druge strane, bio sam sretan, lopta je bila napola moja…
Dan Sv. Nikole, frka, panika, ma kakvo pranje zubiju čim ustanem, to ću poslije! U hodnik do čizmice da vidim da li je lopta sa mojim imenom već doma…uuuuuuu, gdje je, gdje je? Jebemti čokoloadice! Ajd u klinac sa tim bombonima, joooooj, ma tko je ove čarape uvalio ovamo? Što će mi nova pidžama? Ludim, šizim, ajmeee, pizdarija, tko će onoj staroj kozi u knjižari platit loptu? Kako ću izbrisat’ ime sa nje? Ajme, ajme… noni na licu ništa nije jasno, zašto se ne veselim ”Jaffa ” keksima koje inače tako jako volim?
A onda mama izlazi iz sobe, sa kutijom u ruci, i predaje mi je važno, kao da je pehar za osvojeno svjetsko prvenstvo. Unutra- lopta! Vrtim loptu, tražim svoje ime. Evo ga! Piše! Tu je! Mauro Staraj! Jooooj, tooooooooooooooooooooooo! To je moja lopta! Jupiiiiiiiiiiii! A onda stara : ”a zamisli da mi nismo išli u tu knjiažar? Kako si to mogao tako rezervirat’?”
”Mama, ja znam da vi mene jako volite i Sv. Nikola ispunjava sve želje”…
Da, to je bilo u razdoblju kada sam još prolazio s odličnim…
Voli Vas Mauro
