Maurovizija

152

Da sam manekenka plavuša i natječem se za miss svijeta  i kojim slučajem pobijedim, na pitanje ”da imaš pravo na jednu želju, koja bi to bila?”, izjavio bih kao iz topa: ”mir u svijetu”. Bez zezanja. Nekidan sam malo o tome razmišljao. Ova rečenica postala je sinonim za glupače koje ni same ne znaju što bi htjele, a IQ im je negdje između broja godina i broja cipela. Ok, neke kažu i da bi plivale sa delfinima, ali njima nema pomoći.  Vratimo se na ove prve. Koju težinu ustvari ima ta rečenica- mir u svijetu. Divno. Kako definirati mir? Wikipedia kaže da je to ”razdoblje bez ratova” , a tih ”mireva” ima malo više, baš kao u različitim kulturama i bogova, a u biti se sve svodi na isto, jedno jedino. Harmoniju. Ovo je jedna od najljepših postojećih riječi na svijetu. Mogao bih kćerku tako nazvati. Zamislite samo upoznavanje sa ljudima:

-Harmonija, drago mi je.

-Harmonija?

-da, Harmonija. Moj stari je davno  prolupao pa me tako nazvao, a ja ni kriva ni dužna sada to svima moram objašnjavati i ispaštam.

-ma lijepo ti je ime. Baš je… …posebno…

– ne izvlačite se, sve ok, naučena sam na ovo. Srećom, nisam sama jer na svijetu ima puno gorih imena. Ako ništa drugo, starom je na pameti bilo sve pozitivno dok mi je smišljao ime. Vjerojatno je bio euforičan kao i obično.

Bum! Vraćam se u stvarnost, kćerka će imati normalno ime da je ”ceo svet razume”,  (po mogućnosti od samo tri slova, jer jednostavno obožavam kratka imena) ali se nadam da će u razdoblju dok ona ne ugleda svjetlo dana na svijetu biti više mira. Najlakše je, onako po naški, reći- biti će sve gore, ovo ne ide na bolje. Ljude slušam i pitam se gdje je zapelo, gdje je nestala sva ona pozitiva, ljudskost, vjera u bolje sutra? Negdje putem, valjda. Zaboravili smo na sebe.

Cijeli svijet je u totalnom kaosu.  A taj kaos netko stvara. Ako se zamisliš da se izdigneš iznad majčice Zemljice i sagledaš situaciju odozgora, sve je jasno kao dan- od rođenja si programiran da nekome služiš, obmanjuju te glupostima da ”moraš ovo, moraš ono”, a sve da bi jednog dana uživao u plodovima rada. Onda sve to napraviš i shvatiš da si jedan tupan koji je vjerovao svima, krenuvši od svojih roditelja, koji su vjerovali svojim roditeljima i tako unedogled. Imaš sreće ako već nisi dogurao do penzije, odradio cijeli svoj radni staž do sedamdesetosme godine života u uvjerenju ‘‘radim kao konj, ali kad odem u penziju, uživati ću do mile volje”, i onda se jednog dana, tamo negdje između jutarnjeg pranja zubiju i dolaska poštara koji ti nosi 1400 kn penzije, srušiš na pod on nekog ”udara” i nema te više. To je taj program. Netko hoće da bude tako. Na stranu sve skupa, koliko si u cijelom tom vijeku uspio uživati u trenutku? Malo. Brinuo si za svih, da ničega ne fali. Netko je htio da budeš na rubu preživljavanja, da bude po onom starom ”nema pauze, nema odmora”.

U tom životnom vijeku barem jednom si bio u ratu, najvjerojatnije ne svojom voljom, nego zato jer su te tamo poslali. Ako si bio svojom voljom, slušao si svoje srce jer si išao braniti svoje, ne želeći da ostaneš bez svoje rodne grude i svojih najbližih. Ili iz ponosa prema svojoj zemlji. I tako godinama. Stoljećima. Vodimo ratove zato jer je ”onaj preko” druge vjere, druge boje kože, naravno, pa on smrdi, ne valja. Tako su ti rekli oni ”bolji ljudi”, oni, na visokim pozicijama. Njihovo je amen. Smradovi. U pauzi od ratovanja pogledao bi nogometnu tekmu, ali i tamo kamenjem gađaš navijače suprotne momčadi koji su udaljeni od tvoga grada samo sto kilometara, ali nema veze. Sutra ćete se grliti kada repka bude dobivala. Bitno da je frka. U frci si rođen, u frci živiš, i život je jedna velika frka. I tako unedogled.

Što mijenjati, pitam se , gdje počinje mir? Mir je u nama. Sve je u nama. Svako rješenje ovoga svijeta nalazi se u nama samima. Kad bi svakog dana, samo na sekundu, uspjeli pogledati oko sebe, udahnuti samo jednom onako smireno i diviti se baš svemu oko sebe, prirodi, njenoj prirodnoj harmoniji kojoj tisućljećima prkosimo, a ona se ne da, mislim da bi to bio korak prema uspjehu. I sa prirodom smo u ratu. A nju nikada nećemo pobijediti. Ali znam jedan rat u kojem je najteže biti pobjednik, najveći mogući rat na svijetu- rat sa samim sobom. Kada tu odnesemo pobjedu, onda možemo krenuti dalje. Kada bi samo malo povratili svijest koju smo putem izgubili i počeli vjerovati u bolje sutra, garantiram da bi bolje sutra i došlo. To je prvi korak.

Možda zvučim kao neki sumanuti manijak koji vam uvaljuje razne knjige kada pozvoni na vrata, ali  nije mi to cilj. Ponekad stvarno moram pisati o onome što mi je na duši, iako obožavam i cice i guzice i znate da sam presretan kada o tome pišem. Ali svojom dužnošću smatram da podijelim sa vama svu svoju sreću i neka saznanja i spoznaje do kojih i sam dolazim, godinama, malo pomalo, tamo negdje između tih cica i guzica. Pa da samo jedan čitatelj ovih redaka ostane zamišljen i kaže- pa da, stvarno ovaj blesan ima pravo, trebalo bi  probati, nemam što izgubiti- misija ostvarena.

Sigurno se pitate kako? Svi se pitaju kako. I ja se pitam. A rješenje je ustvari poprilično jednostavno- prepustite se. Valu života, rekli bi. Prepustite se svemu i pustite da vas vodi srce. Unutarnje ja. Kako god hoćete. Ono izgubljeno ”ja” koje se često buni kada radite ono što ustvari ne bi trebali. Mislim da tu kreće sklad i tu kreće mir.

Svatko od nas mir će doživjeti na svoj način. Tipičan Hrvat će , naprimjer, izaći iz svog Golfa dvojke, sjesti ispred tv-a, staviti noge na tabure i otvoriti pivo. To je njegov mir. Tipična Hrvatica staviti će jednu od  tisuću turskih serija i pustiti suzu. To je njen mir. Netko od nas napisati će pjesmu, netko nazvati prijatelja koji je tisućama kilometara daleko, a neki će svoj mir pronaći gledajući zvijezde i stisnuti ruku voljene osobe.

Nije potrebno otići na Tibet da bi se pronašlo mir. Ima njega i kod nas. Samo treba krenuti.

Ono najvažnije je da mir stalno bude u svima nama, i da svih prihvatimo baš onakve kakve jesu. Vjerujem da negdje duboko u sebi stvarno osjećamo da smo svi mi, djeca svijeta, jednaki, jer svih nas isto sunce grije, baš kao što nam je svima zajedničko da smo svakim danom jedan dan stariji, i da ćemo svi umrijeti, kad -tad. A dok ne umremo, truditi ćemo se biti bolji prema drugima i prema sebi.

Nekidan dok sam po tko zna koji put blejao prazno u daljinu i razmišljao o tome pao mi je napamet stih koji moram podijeliti sa vama:

”u dosad najljepšoj noći ovoga ljeta

Poželim zagrliti sve ljude ovoga svijeta”…

Davno je John Lennon rekao ”Give peace a chance’‘. Pa ajmo probati. Nemamo što izgubiti, samo možemo biti na dobitku. Garant. Ziher. Apsoštrumpfno.

Želim vam najsretniji vikend!

Živjeli vi meni!

Mauro

maurovizija@teklic.hr

Komentari