Ljubavna priča broj dvadeset

104

“…a ako nazovete odmah, dobit ćete i set noževa…” Tanja je ugasila televizor i ustala s trosjeda. Jesenje sunce padalo je kao slap kroz krovni prozor mansarde i rastakalo se u jezero svjetlosti na pohabanom laminatu. Uzela je zrak i zaronila. Bilo je toplo, milijarde fotona masirali su joj kožu, zarivali svoje svjetlucave prste duboko u epitel. Uklonila je staklenu granicu između sebe i neba, zrak je mirisao na pečene kestene. Vani se ljeto odlučilo posljednji put osvrnuti preko ramena i mahnuti izdaleka. Oprezno je kroz prozor izvukla tijelo na blagu kosinu krova, poput lijene kućne mačke. Pustila je da joj papuče upadnu u sobu pa povukla i noge na krov. Kroz iznošene sive sokne upijala je toplinu iz zagrijanog crijepa, protegnula se i legla na leđa. Sunce je bilo na nebu iznad nje; sunce je bilo u crijepu ispod nje. Osjećala je u sebi egzibicionističku notu dok je poput zmije ljuštila sa sebe gornji dio trenirke, a za njim i potkošulju, ostajući samo u bijelom grudnjaku, nudeći kožu suncu. Dvadeset metara ispod, na ulici, klinci su šutirali loptu. Netko je negdje vježbao gitaru, početnički tonovi titrali su kroz nepomičan zrak. Pogled iz Tanjine perspektive sastojao se od uzburkanog mora krovova, pretežno u nijansama narančaste, uz tek pokoju – uglavnom sivu – iznimku. Ponegdje koji golub ili galeb, a iznad svega tek komadići vate razbacani po nepreglednom plavetnilu. Zatvorila je oči i opustila se. Bila je sama s ove strane neba, na vrhu svijeta, jedan kat iznad života.
Sunčeve zrake šarale su joj po vjeđama, slikajući šarene paslike.
Ovo je kao besplatni trip, pomislila je, najprije će me pucati fleševi od sunca, a onda će mi se priviđati likovi u oblacima. Možda me stvarno pukne pa zabrijem da mogu letjeti i onda se bacim s krova i padnem susjedu Anti na balkon i onda me njegova žena zatuče kloferom za tepihe jer sam im u padu polomila petunije. Ili mi u maniri horor-filmova odsiječe glavu škovacerom, al’ to je već onda stvarno loš trip.
Odlučila je pročistiti glavu od negativnih vibri pa je dozvala stihove koji su joj se od jutra vrzmali po glavi. Nije točno znala tekst, pa je sklopljenih očiju pjevušila samo dijelove:
“Galebova stope briše val… na na na na na na naaaa… i ostani uz mene… jer ti si princeza…”
“E, to je krasna pjesma”, rekao je muški glas s njene desne strane. Tanja se prestrašeno trgla i nekontrolirano zalamatala udovima. Nagli pokret natjerao je njeno tijelo da proklizi za jedan red crjepova, što ju je dodatno užasnulo pa se prevrnula na trbuh, grabeći rukama i nogama za uporište.
“Ej, polako curo! Nemoj past, molim te!” rekao je muškarac kojeg je tek sad uspjela ugledati. Stajao je na krovu petnaestak metara dalje i spretno se približavao, zabrinutog izraza lica i s isprikom u glasu:
“Oprosti, nisam te htio uplašit’. Al’ baš mi je to lijepa pjesma, to su pjevali Dado Topić i ona neka Slađana na Euroviziji, još tamo za Jugoslavije.”
“E…” Tanja je hvatala zrak, dok joj je hladni znoj izbijao kroz čelo i dlanove čvrsto položene na crijep, “…e… znaš što…” puhala je, a bezbroj nevidljivih paukova rastrčalo joj se po koži leđa, “Jebali te i Dado i Slađana, u tri pičke materine, skoro sam sletila s krova, majmune jedan blesavi!” urlala je, oslobađajući iz sebe poplavu adrenalina i straha.
“Pa rekao sam oprosti…” približio joj se opreznim koracima, a onda se spustio niže po kosini i virnuo preko ruba, “…a i ne bi pala daleko. Tu je odmah ispod balkon, završila bi ravno u ovom nekom cvijeću…”
“Petunijama. To su petunije.”
“A šta ja znam, meni to sve isto. Uglavnom, jesi sad dobro?”
Pogledala je oko sebe, pogledala svoje ruke – izgrebene, ali ne do krvi – grudnjak je bio na mjestu (Mogla sam baš i neki ljepši grudnjak imati na sebi, a ne ovaj, najstariji veteran u ormaru), sve je izgledalo donekle prihvatljivo.
“Da, dobro sam. Isuse…” zgrabila je svoju odjeću i počela se oblačiti.
“Vidi, stvarno mi je žao i nisam te htio uplašit’. Ja sam Sanjin, živim tamo, u zadnjem ulazu…”
“Tanja. Ovo je moj prozor. Mislim da sam te viđala na autobusnoj ili negdje. Što uopće radiš na krovu?”
“Ah… fotografiram”, zbacio je torbicu s ramena i iz nje izvadio fotoaparat, “Vidiš, odavde dobijem neke kadrove koje drugdje ne mogu naći. Evo, pogledaj”, pružio joj je aparat s uključenim displejem. Tanja ga je pogledala ispod obrva; djelovao je možda koju godinu starije od nje, negdje u sredini tridesetih. Budući da je znao tko pjeva onu pjesmu, sigurno nije bio mlađi. Ležerno odjeven, neobrijan… još i fotografira, očito umjetnički tip. Nije ni ćelav ni debeo, to su već dva plusa. A ni prstena nema. Oprezno je uzela aparat, jer je izgledao preskupo da ga pusti da ispadne. Na displayu su se otkrivale panorame krovova, detalji s ulice iz ptičje perspektive, portreti golubova i poneke mačke, gušter na suncu, starica na prozoru. Fotografije su djelovale toplo i ljudski, kao nešto što bi moglo naći svoje mjesto u “National Geographicu”. Tanja je pokušala zamisliti neke od njih na kosom stropu svoje mansarde, djelovale su vrlo obećavajuće. Posebno joj se svidjela panorama krovova:
“Da uvećam ovu fotku i stavim je na plafon, izgledalo bi kao da imam dodatni prozor… i to u neki svijet u kojem je uvijek sunčano.”
“Oh, pa dat ću ti je obavezno! Pasat će ti i uz boju namještaja.”
“Kako znaš da će mi pasati?”
Uzeo je na trenutak aparat iz njene ruke, potražio određenu sekvencu slika i vratio joj. Pogledala je u displej i vidjela svoju dnevnu sobu, gledanu kroz prozorsko staklo, zajedno s dvosjedom na kojem je njeno vlastito tijelo uredno presavijeno na tri djela. Na staklu su se odražavali oblaci pa je slika izgledala nadrealno, kao da Tanja spava među oblacima koji plove kroz njenu sobu. Njeno lice na fotografiji zračilo je mirom i spokojnom ljepotom, koju svakako nije imala dok se bijesno okretala prema Sanjinu:
“Ti si me slikao kroz prozor dok spavam?? Što si ti, neki voajer? Jesi li ti normalan?” zamahnula je prema njemu skupim aparatom, ali ga je on uspio mekano uhvatiti u letu pa ga je zato odgurnula dlanom o prsa. No, kako je bio teži od nje, a i stajao je uzbrdo, odgurnula je sebe od njega, zakoračivši unazad, odjednom osjećajući kako gubi ravnotežu i kako se nebo nad njom pomiče na pogrešan način. “Pazi!” viknuo je Sanjin, posežući za njom, grabeći je s obje ruke i puštajući aparat da padne. Fotić se odbio od crijepa lomeći ga na pola, klizeći prema rubu, načas se zadržavši kod oluka kao da će se tu možda smiriti, a onda konačno nestajući preko ruba u urbanom ponoru. Tanja je čvrsto zgrabila Sanjinova ramena, dok su pronalazili zajedničku ravnotežu. Kao po dogovoru, oboje su sklopili oči u trenutku kad je aparat zveknuo o susjedov balkon uz nemilosrdni prasak. Tanja je naslonila glavu na Sanjinovo rame i tiho pitala:
“Koliko je koštao?”
“Oko dvadeset tisuća kuna.”
Ugrizla se za usnicu dok joj je vuna njegovog tankog džempera bockala čelo.
“Što ćemo sad?” prošaptala je.
“Imaš kamilicu? Ja bih to.”
Spustili su se kroz prozorsko okno u njen stan, ravno niz slap u jezero svjetlosti. On joj je držao ruku, jer je pomalo drhtala. Bila mu je zahvalna zbog toga.

David Šnajder

Komentari