Ljubavna priča broj dvadeset i jedan

103

Lea je gomilala je snijeg u hrpu, hvatao joj se po rukavicama. Zastala je otresti ga i malo se ispuhati. Zagrijala se od veselog rada i pramenovi njene kose izvirili su ispod kape, kao šare potegnute ugljenom preko rumenih obraza. Snješko je već imao određenu bazu; zasad istina prilično bezobličnu, ali barem je masa bila tu. Bilo bi lakše da je Sanjin ovdje pa da mi pomogne… ali ne, on je ustao ranije i otišao skijati s dečkima. Bacila se natrag na posao, najprije gomilajući još snijega na bazu, a zatim ga oblikujući u trup snješka. Na kraju je došla i glava, oko nje se Lea posebno potrudila.
“Simetrična glava je lijepa glava”, rekla je naglas, strogo mjerkajući, “A ti ćeš imati sasvim simetričnu, okruglu.” Skulptura od snijega bila je nešto viša od Lee i vjerojatno triput većeg obujma. Lea je zadovoljno otpuhnula pramen s nosa pa ga vratila natrag pod kapu. Voljela je tu kapu jer je bila topla, a osim tog lijepo je izvlačila zelenilo iz njenih očiju. “Znaš, Sanjin je rekao da mi uz ovu kapu oči izgledaju kao bomboni od mente.” Snješko je šutio.
“O, pa jesam glupa! Pričam ti o bojama, a ti ni oči nemaš!” odmahnula je glavom i krenula ispravljati grešku. Od novina je napravila šešir, malo nalik nečemu što bi nosio Napoleon ili netko od njegovih bližih suradnika. Dugmad s rasparane košulje (nedavni incident kod ubrzanog svlačenja u skučenom prostoru Sanjinovog Fiat Punta) postala su dugmad, mrkva iz kuhinje planinarskog doma je tradicionalno dobila ulogu nosa, a češeri su poslužili snješku da konačno pogleda u Leine oči.
“Eto, sad si puno bolji”, prešla je rukavicom preko njegovog obraza, ali nije joj se to učinilo prikladnim pa je skinula rukavicu i pogladila ga dlanom. “Oči ti nisu iste boje… ovo jedno baca na zelenkasto… imaš šarene oči, kao David Bowie, samo on ima jedno plavo.” Snijeg joj je nježno štipkao kožu, dok su joj prsti putovali tamo gdje mu je Lea zamišljala uho pa onda niže, tamo gdje nije imao vrat. “Baš si ispao kako treba. Lijep, nježno zaobljen, s tim šarenim očima i tom sexy mrkvom”, približila mu se i poljubila ga u vrh nosa. Zatim ga je zagrlila. Onako krupnog, bile su joj ga pune ruke. Površina mu je bila meka pa je malo utonula u njega, osjećajući kako se stapaju.
“Ma, baš si krasan!” rekla je snješku, a onda je malo nagnula glavu i poljubila ga pod mrkvu, tamo gdje bi mu trebala biti usta. Uvukla je snijeg među usne, dotaknula ga jezikom. Savršen poljubac. Nasmijala se:
“Mislim da imaš najsvježiji poljubac od svih dečki s kojima sam se ikad ljubila. Da mi je znati koju pastu za zube koristiš!” poljubila ga je još jednom, dugo, pripijajući se strasno uz njega, rukom mu gladeći lice i rušeći mu papirnati šešir s glave. “Hmmm… super se ljubiš”, rekla je tiho. “Šteta što smo nasred ravnice i što djeca gledaju. Bilo bi dobro da smo negdje drugdje, sami. Ha? Što ti na to kažeš?” nagnula se unazad da bi ga bolje promotrila. “Da smo negdje sami, ti i ja, bez drugih ljudi, bez prolaznika, rodbine, prijatelja… što kažeš?” odmaknula se, podigla njegov šešir s poda, namjestila mu ga navrh glave te usadila još jedan trag usana u okruglo, bijelo lice. “Što kažeš na to? Ha? Bez tvojih prijatelja, jednom za promjenu? Kako ti se to čini?” zakopala je nokte u njegova prsa. Snješko je to stoički podnosio, u tišini. Njen glas bio je i dalje tih, ali dobio je boju ozeblina: “Bi li da jednom odemo konačno nas dvoje sami negdje, da ne tegliš sa sobom vječno cijelu ekipu? Tako da i ja jednom dobijem malo tvoje pažnje, što na to kažeš?” Snješko nije ništa rekao. Šutio je. Lice mu je bilo bez izraza, nije otkrivalo šuti li pokunjeno ili prkosno. Zato je ona govorila sve glasnije: “Ne kažeš ništa? Šutiš? Nemaš svoje mišljenje o tome, nije ti bitno? Je l’ tako? Je l’ to to? Nije ti bitno kako se ja osjećam, ti si ionako sa svojom ekipicom na skijanju! Đubre jedno!” pljusnula ga je. Glava se malo nakrivila, ali ostala je na mjestu. Češeri su je gledali izazivački. “Što je? Ni sad nemaš ništa za reći? Ja tebe volim, a ti si nezainteresiran! Tako… HLADAN!” ljutito je viknula na snješka, zgrabila ga u području ramena, unijela mu se u lice i jednim snažnim ugrizom otkinula gotovo trećinu mrkve. “Eto ti sad!” viknula je, žvačući, dok su joj komadi mrkvice i sline prskali iz usta. “Svinjo muška!” okrenula se od njega i otišla, brzim koracima, brišući suze koje su joj krenule na oči. Nastavila je hodati, bez nekog određenog cilja. Važno je bilo da se kreće, kao onaj morski pas koji umre ako prestane plivati. Usput je sažvakala i pojela mrkvu. Suze i mrkva, to je sve dobro za oči. Za pedesetak godina, kad budem imala sedamdeset i kusur i bolji vid od svih svojih vršnjakinja, onda ću biti sretna zbog ovog dana… ako ga se budem mogla sjetiti. Ubrzo se smirila i osušila oči, ali nastavila je hodati, shvativši da se vraća u planinarski dom. Pored nje prošle su dvije male curice, vukući još manjeg dečkića na sanjkama, crtajući za sobom krivudav trag kakav bi ostavila pijana zmija. Onako zabundani u debele slojeve odjeće, Leu su podsjećali na tri vesele i razdragane sarmice koje bauljaju po snježnobijelim obroncima pire krumpira. Približivši se domu, izdaleka je prepoznala poznati skafander pred ulazom i Sanjina u njemu. Sjedio je na hrpi snijega, prekrivajući lice rukavicama. Približila mu se, dok je ogorčenost isparavala iz njenog daha i kondenzirala se u zraku. Ipak, osjećala je da nešto nije u redu, trebao je još biti na stazi i zašto pokriva lice?
“Hej! Što ti je?” upitala ga je odmah, dok je zabrinutost ubrzano potiskivala ljutnju, ostavljajući samo dojam praznine.
“Mmmm pao sab… odsklizao sa staze i zveknuo liceb o drvo. Bislib da sab slobio nos.”
Nenadani nalet grižnje savjesti gotovo je pokosio Leu s nogu: “Ajoooj, jadničak moj! Daj da vidim…” Nos je mijenjao boje, a oteklina se širila i na lice. U prazninu koju je Lea ćutila počela se ulijevati topla juha sasvim drugačijih emocija. Sanjin je mumljao:
“A nisab zapravo ni htio ići na skijanje danas… Bislio sab da odebo ti i ja u šetnju, balo da sbo sabi… i ipak sab otišao… kakva greška…” Najprije je osjetila krivnju zbog nosa, a za njom su navrli i svi oni lijepi osjećaji koji su se skrivali u dubini. Obasula ga je pažnjom, nježnošću, toplim poljupcima i hladnim oblozima. Ostatak zimovanja proveli su sami u toplom domu, dok su njegovi prijatelji krstarili padinama. Istina, neko vrijeme je morala biti opreznija oko njegovog lica, ali ostatak tijela bio joj je u potpunosti na raspolaganju, baš kao i sva njegova pažnja.
Smrznut i pregrizena nosa, snješko šarenih očiju stražario je sam na poljani, sve dok mu nenadano zatopljenje nije izbrisalo tragove poljubaca, a zatim i njegovu figuru svelo tek na sentimentalnu lokvicu vode u kojoj se zrcalilo nebo.

David Šnajder

Komentari