Ljubavna priča broj 26

85

Gospođica nije baš svoju diplomu iz psihologije nalijepila na čelo, ali je pustila da joj nametljivo viri iz svakog džepa na jako-poslovnom-a-ipak-tako- šik kompletu. Profesionalno dotjeranim noktom kažiprsta namjestila je skupe, tanke naočale (Lidija se pitala jesu li uopće dioptrijske ili samo šminka) i uz prepotentan osmijeh ponovila okupljenima: “Dakle, svi znate pravila. Imate pet minuta da predstavite sebe i da saznate ono najbitnije o vašem partneru. Ja mjerim vrijeme i nakon pet minuta dat ću zvučni signal. Kad čujete signal, ustajete i mijenjate partnere. Nakon što razgovarate sa svih šest partnera, na ovom obrascu koji ste svi dobili, označit ćete s kojim od njih biste se željeli ponovo sresti. Ukoliko postoji poklapanje, dakle, ako su iste osobe označile vas, razmijenit ćemo vaše kontakte elektronskom poštom. Je li sve jasno?”
Nitko nije odgovorio.
“Ima li kakvih pitanja?”
Lidija se pitala što joj je ovo trebalo.
Prvi muškarac koji je sjeo ispred nje bio je debeo, bez kose i barem deset godina stariji od onog što je smatrala svojom gornjom granicom. Zamuckivao je i znojio se dok je govorio o svoja dva propala braka, karijeri kojoj se posvetio i ljubavi koja mu nedostaje. Pričao je o tome svih pet minuta, Lidija nije stigla ni progovoriti o sebi. Kad je vrijeme isteklo i začuo se signal, rekao je: “Hvala.” Ovo mu je bilo jeftinije i kraće od terapije. Lagano ga je prekrižila.
Drugi je sjeo pred Lidiju, rekao: “Zdravo, ja sam Marko”, ali čitavo vrijeme je namršteno gledao u stranu, prema ženi s kojom je maločas razgovarao.
“Halo, ovdje sam”, Lidija mu je mahnula preko stola. “A… ma… da, sori…” petljao je, gledajući i dalje u prethodnu partnericu, koja je sada razgovarala s nekim tipom nježne građe i vrlo neobične kose. “Već si se zaljubio u nju i to je to?” uzdahnula je Lidija. “Ma, ne… nije to… nego… pogledaj kurvu kako mu se smješka, a pred pet minuta se tako smješkala meni!”
Lidija je zakolutala očima i prekrižila ga na popisu.
Treći tip bio je visok i naočit. Imao je pravilne crte lice, tijelo mu je djelovalo kao da se aktivno bavi nekim sportom… ali košulju je vjerojatno ukrao iz nekog muzeja, jer je imala pufaste rukave i ukrasnu čipku sprijeda. Na glavi je nosio gusarsku maramu, a na ramenu mu je sjedila papiga. Živa, šarena papiga.
“Zdravo. Ja sam Antonio”, rekao je i pružio ruku.
“Lidija, drago mi je”, pružila je i ona ruku, na što ju je on primio i galantno poljubio.
A što sam ni očekivala, pomislila je Lidija, a papiga je zakreštala:”Tekstovi! Tekstovi!”
“Ispričavam se”, rekao je Antonio. “Ovo je papiga Emira. Dobio sam je od pokojnog strica koji je bio urednik u jednom časopisu. Papiga je praktički živjela u redakciji.”
“Aha… ovaj… govori li još štogod?”
“Ne, samo to. Pokušao sam je naučiti neke, onako, mornarske rečenice, ali nisam uspio.”
“Vi ste pomorac?”
“Naravno. Zar se ne vidi?”
“Tekstovi! Tekstovi! Tekstovi!”
Lidija je na trenutak čak i razmišljala, ali se onda sjetila da je alergična na perje, a i nije joj se svidjela ideja veze s pomorcem. Odavno je prerasla “sve bi seke ljubile mornare” fazu.
Četvrti je bio mladić krhke građe, s čudnom kosom. Lidiji se činilo kao da mu se frizura giba nekako neovisno o glavi.
“Ja sam Marin”, rekao je, dubokim i mekanim glasom. “Radim kao webdizajner, ali nisam gik, volim izlaziti, volim šetnje i prirodu. Vrlo
sam otvoren u intimnom smislu.”
“Drago mi je, Lidija. Nedavno diplomirala, radim kao komercijalist… Oprosti Marine, ali ta tvoja kosa mi je jako neobična… Je li to možda… perika?”
“Ma… ne… to ti se samo čini…” pocrvenio je kao svjetlo iz optičkog miša, a frizura mu se opet pomaknula. Lidiji se učinilo da mu se i glas promijenio, postavši viši.
“Ma daj, čekaj… nemoj me zezati. Gle, pa viri ti pramen druge boje od ispod!”
Crvenilo je postalo još izraženije, a Marin se počeo nervozno tresti i osvrtati: “Daj… tiše!” prošištao je.
“Okej, dobro… bit ću tiha”, šapnula je Lidija, “ali zašto nosiš periku?”
“Ja… ja sam zapravo Marina”, šapnula je osoba pod perikom.
“Oh… pa… okej, ali ja tražim dečka. A mislim i da nije pošteno prema drugima… mislim, maskirati se.””Kad ne organiziraju ovakva brzinska upoznavanja za gay osobe! Inače, da te upozorim, mislim da je onaj s brkovima seksistički luđak, prije mi je pričao nešto o tome kako su žene dobre samo za kuhinju, djecu i krevet.” “Hvala, nisam ga još imala.”
“Dobro, pazi se. Reci, misliš li da bi neka od žena ovdje mogla biti biseksualno radoznala?”
“Ovaj… zapravo ih ne poznajem i prije početka nismo baš o tome pričale.”
“Ah. Šteta.”

David Šnajder

Drugi dio priče pročitajte sljedeće subote, 24.7.

Komentari