Signal se oglasio i partneri su se zamijenili. Lidiji je došao spomenuti gospodin s brkovima.
“Dobar dan. Ja sam Andrija. Liječnik sam”, popravio je revere svog decentnog sakoa.
“Lidija, drago mi je. Ja sam komercijalistica.”
“Ah. Radite u trgovini.”
“Pa… mislim, trgujem. Ali ne u maloprodaji, nego prodajem usluge tvrtke poslovnim partnerima.”
“Da, to je isto dobar posao za žene, treba puno pričati da se nekome uvali proizvod.”
Lidija je podigla obrvu.
“Ja ništa ne uvaljujem. I ne pričam puno, nego pametno.”
“No dobro, prodavačica ste, nije tu baš ni neka pamet potrebna…” osmjehnuo se.
Lidija ga je službeno mrzila. Upitala je: “Oprostite, što vi uopće radite ovdje?”
“Pa tražim ženu, jasno. S kojom ću se vjenčati, naravno. Osnovati obitelj.”
“I kakva bi, po vama, bila idealna profesija za tu vašu ženu?”
“Kakva profesija, za nju je da bude kućanica i brine se za djecu. Ja zarađujem dovoljno novaca, ali nećemo valjda pored zdrave žene uzimati dadilje i pomoćnice.To je sramota.”
Papir se razderao od križanja njegovog imena na obrascu.
Šesti i posljednji koji je došao pred Lidiju djelovao je živahno, energično i nasmijano.
“Dobar dan, ja sam Alen.”
“Lidija.”
“Imam trideset godina, radim kao voditelj smjene u jednoj trgovini obuće. Prijatelji me zovu Al Bundy”, nasmijao se. Lidija mu je dala mentalni plus zbog smisla za humor.
“Ja isto radim u prodaji, kao komercijalistica u jednoj firmi. Nadam se da u ostalim stvarima nisi kao Al Bundy?” našalila se i ona. “Ne, nisam. Za početak, nisam oženjen”, nasmijali su se oboje. “A ne vire mi ni dlake iz nosa i ušiju. I još jedna bitna razlika, ja volim svoj posao.” “Aha. Voliš trgovanje?” “Trgovanje više-manje, super mi je to čime se bavim jer volim cipele. Mislim, ženske cipele.” “Ozbiljno?” “Da, evo recimo, vidim da ti nosiš broj trideset i osam. Imamo neke jako lijepe cipele u toj veličini, rado bih ti ih pokazao. Mislim da baš znam jedan model koji bi ti super stajao.” “Ovaj… dobro. Kakav je to model?” “Crne, lakirane, na špic. Štikla od dvanaest centimetara. Vrlo decentne. Koža je mekana, djeluju jako udobno. I lijepo mirišu”, srdačno se nasmiješio.
“Oprosti, jesi li ti možda fetišist?”
“Naravno. Zar ti to smeta?”
“Pa ne znam… čudna mi je ta ideja da netko nešto petlja oko mojih cipela…”
“Da, znam da se treba malo naviknuti na to, ali gledaj, ima to brojne prednosti – kad bi živjela sa mnom, ja bih se stalno brinuo o tvojoj obući i održavao je, a imala bi i popust u dućanu. I bez brige, mogu se kontrolirati, nikad ne ližem cipele od gamoša da ih ne oštetim…”
Signal ga je prekinuo, a Lidija je pomislila kako traži muškarca koji će voljeti nju, a ne njene cipele i prekrižila ga. Razočarana je predala obrazac i otišla kući, razmišljajući o tome kako je bacila i vrijeme i novac na ovo.
Drugog dana dočekao ju je e-mail u kojem je pisalo da je nađeno poklapanje i da je njen kontakt proslijeđen odabranom partneru. Naravno, odmah je zgrabila telefon i nazvala mladu psihologinju: “Kako to mislite poklapanje? Pa nikoga nisam odabrala!” 
David Šnajder
Komentari