“Ma, jebali vas vaši usrani rokovi! Mi smo ljudi, imamo svoje probleme i… i… svoje potrebe i ne može uvijek sve bit’ po rokovima!” Mamin glas koji se bolno razlamao hodnikom zgrade bio je sve što je preostalo kad je glasna muzika odjednom isparila iz Tanjinih ušiju. Prekinuta pjesma bila je “Dorothy” grupe “Overflow”. Snimljena 1993. kad je Tanja imala četrnaest godina, a Dalibor petnaest… ili možda čak i šesnaest. Sjećala se, tad je nosio je majicu na kojoj je pisalo “Nirvana”, dok je na igralištu kvartovske osnovne škole zabijao golove, a Tanja je s walkmanom i presnimljenom kazetom “Overflowa” sjedila na tribinama i blaženo se smiješila, razmišljajući o tome kakvog bi okusa mogla biti ona kap znoja s njegovog vrata koju je upravo obasjalo sunce. Njegova kosa izgledala je kao klupko svilenih niti i mamila je Tanjine prste, baš kao što su konture njegovih mladih mišića ispod odjeće mamile njezine dlanove.
Zbog njega je na ljeto upisala baš tu gimnaziju, iako su joj svi govorili da su profesori puno bolji u onoj drugoj… Tanja ih nije slušala. Nije slušala ni majku kad ju je ova opominjala da se ne zanosi muškarcima jer je, eto, i njen otac negdje nestao bez traga i ostavio Tanju i mamu same. Ali tko bi vjerovao sirotoj, razočaranoj ženi? Sigurno ne njena kći, opijena mladošću i životom.
Ipak, kad je godinu dana kasnije Dalibor zbog loših ocjena morao napustiti gimnaziju i prebaciti se u strukovnu, nije otišla za njim. Uostalom, zašto bi? Imao je on djevojku koja će se zbog toga brinuti… pa onda drugu, pa treću… a nikad Tanju. Ona, eto, nikad nije došla na red. Je li njezino lice bilo suviše obično? Možda grudi premale? Ili naočale koje je nosila nisu bile dovoljno cool za njega?
Prije odlaska iz škole, napravili su mu oproštajni tulum u praznom stanu kod prijatelja iz susjedstva. I Tanja je došla. Nije zapravo bila pozvana – dovela ju je Maja, cura iz ulice. Čitavo vrijeme dok su se približavale stanu bojala se hoće li je pustiti nepozvanu. Pustili su je. Pustili bi svaku djevojku, takvi su bili dečki. Što više – to bolje. Zakon velikih brojeva nalagao je da s brojem prisutnih djevojaka rastu i šanse za snošaj, a kad imaš šesnaest ili sedamnaest onda je to jedino važno.
U stanu su im odmah ponudili đus, votku i marihuanu. Sat vremena kasnije, Maja je nestala s jednim od mladića koje su tamo upoznale. Kasnije je pričala da su se seksali u liftu, između trinaestog i četrnaestog kata. Maja je danas direktorica prodajnog odjela uspješne tvrtke koja se bavi alarmnim sustavima. Njena tvrtka, između ostalog, postavlja i nadzorne kamere u liftove nebodera. Diskretne su, skrivene. Parovi uglavnom ni ne znaju da su kamere tamo i da ih snimaju dok prakticiraju bludne radnje među katovima. Tanja se ponekad upita je li Maja ikad iskoristila svoj položaj u kompaniji da pregleda te snimke. Je li ikad prepoznala sebe u nekoj djevojci koja kleči na prljavom podu lifta, s licem zagnjurenim u nečije prepone? Pomisli li da je tako izgledala i ona kad je te večeri ostavila Tanju samu na zabavi? Tanja je ostala sjediti na trosjedu, sama s čašom u kojoj nije bilo dovoljno đusa pa joj se piće činilo neprobavljivim, gledajući na drugu stranu sobe gdje se Dalibor valjao po tepihu s pijanom droljom iz njegovog – u tom trenu već bivšeg – razreda, sišući njezin votkom natopljeni jezik i mijeseći joj ispod majice sisu, kao preveliku krafnu. Mrzila ga je u tom trenutku i mrzila je Maju koja ju je ostavila ovdje samu, među svim tim ljudima koje je također mrzila. Do nje je sjedio netko… ma, znala mu je ona tada i ime, bio je dečko iz kvarta, Daliborov prijatelj, davio ju je nekom otužnom spikom. Zapravo joj se pomalo i gadio, ali u tom trenutku joj se učinila razumnom ideja da bi se trebala “osvetiti” Daliboru koji je nije primjećivao. Pa je odlučila to učiniti tako što će se jednako raskalašeno ljubiti s njegovim prijateljem, kao što se on ljubio s onom odvratnom kravom…..
( Drugi dio pročitajte u nedjelju, 20.3.)
David Šnajder
