Kako je probuditi?

364

Zima je, negdje studeni 2010. Rano jutro.

7:15: Budi ga nesnosna zvonjava alarma s njenog mobitela, melodija mu para uši, to je toliko glasno da bi i mrtve diglo. Nju ne. Njemu hipohondru srce nabija toliko jako od šoka da ga je strah da će umrijeti jednog jutra ovako, možda već i danas.
Ona ne reagira. Uopće. On je nervozan kao pas jer, kao i obično, nije mogao zaspati prije 5. Čovječe, ovo se ponavlja iz dana u dan. Opet će zakasniti na posao.
– Koki, ajde, diži se, it’s time

Nema reakcije.

Lagani prelazak dlanom po njenom ramenu i poljubac u vrat. Pokazuje znakove života. On se nada da je uspio.
Čuje se samo ” njmmmmfff”.
Ma kakvi. Okret na drugu stranu, ne jebe živu silu.

– Koki, zakasnit ćeš na posao, ajde nemoj me ljutit, digni se ( ovo već izgovara sa zadnjim atomima strpljenja prije nego što poludi jer mu se spava za puknut)
– Hmmmmmm, mhhhhhm ( opet tragovi života, otvaranje očiju, čak)

Slijedi njeno nevoljko okretanje, poljubac reda radi jer je još uvijek pospana…

On se čak i smješka ponosan jer je izgovorila dva puta ”mmm njjjmmmm” i misli da je uspio u svom naumu da je probudi brže nego inače…

Ali! Ona se ponovno okreće, i NEVJEROJATNO, zaspi u sekundu! Ponavljanje svih radnji još jednom, paljenje svjetla, linije i svega što se može uključiti i što je može izbaciti iz takta. Čak po liniji traži ”njihovu” pjesmu, možda je ti Scorpionsi malo drmnu. Ma kakvi.

7:25: prokleta drndalica od mobitela opet zvoni. On pomišlja kako ovi u servisu mobitela sigurno radosno trljaju ruke jer joj zvučnik crkne svaka 2 mjeseca čim ovako odvija ovaj alarm.
Razbio bi joj ga u zid i popodne kupio novi, samo da se probudi.

7:30: -Martinaaaa, zakasnit ćeš, pa jebemu sunce, opet!
– (prva riječ danas) : pa mogu malo, šef ionako zna da uvijek malo zakasnim, pa popodne nadoknadim. Doć ću u 9.
– Ti ćeš popit otkaz samo tako.
– Neću.

Nevoljko ustaje. U polusnu traži njegov kućni ogrtač da bi otišla do wc-a. Odlazi. On sretno gasi liniju i svjetlo i nada se da će sada zaspati u miru i oderati barem do podna. Ipak je on tipični glazbenik i ne diže se prije.

Ona se vraća nazad. Nešto je zaboravila. Sad je već budna, i nabrijana kao i svako jutro prvih 10 minuta. Počinje.

– Daj otvori taj prozor, ovdje sve smrdi na seks!
– Neka, ja to baš volim.
– Baš si prasac.
– Znam.

Ona otvara prozor, traži svoju torbicu sa kozmetikom čiji sadržaj ziher prelazi dvije mjesečne prosječne plaće, a dijelovi tog sadržaja čak su i došli sa drugog kraja svijeta. Odlazi iz sobe. Konačno. Vrijeme je za san, pa neka sada ona trči na bus kad je lijena ustati na vrijeme.

On uspijeva zaspati na nekoliko minuta, ali budi ga poznati miris ”One” Dolce& Gabanna, koji ona inače stavlja samo u posebnim prilikama, a kojemu on teško odoljeva i ova mu daje pusu za rastanak, i sada kao trči na bus. Naravno da ona duboko u sebi zna da će se on sažaliti i voziti je na posao.

Njene ženske čari još jednom su upalile.

Magarac ustaje iz kreveta, pere zube dok mu ona daje čokoladni kroasan da ne bude nadrkan.

U međuvremenu gleda onaj njegov stolić na ulazu u njegov donedavno pravi muški samački stan za koji mu uvijek prigovara kako je neuredan i ”zašto baš sve mora držati na njemu”, i sada ona njena ženska strana toliko dolazi do izražaja da bi najradije uzela ”čarobnu krpu” i obrisala prašinu i pola ”tih nepotrebnih stvari” pobacala u smeće.

Ali ne. Neće ga sada drkat zbog toga, nego kaže oduševljeno:

– Vidi, napravili su mi vizitke! Mail od firme, i poslovni mobitel čak.
– Da, raduj se dok ne popušiš otkaz.
– Ma neću.

I baci ona tako jednu vizitku na svu onu hrpu stvari koje su na stoliću. Zna da mu je to cool, jer to je njegovo sveto mjesto, odlagalište svega i svačega potrebnoga i nepotrebnoga što koristi svakodnevno.
Još jedan as iz rukava. Kada ga želi pridobiti, samo u cijelu priču ”uvali” malo muških manira. Sve zna. Kada s njim odigrati partiju na Playstationu, kada je ”El clasico”, razliku između Whitensakea i Scorpionsa i tko vozi za McLaren, a tko za Ferrari. Zato je ovaj toliko i voli. Možda to radi i nesvjesno, ali uspijeva joj.

8:10: Pokret.

Sjede u autu, slušaju radio, i svijet je tako lijep rano ujutro. Sunce lijeno svijetli, a oni su se već potpuno razbudili.

8:15: – šta si ono rekla, kada ćeš doć na posao, u 9?

– Da.
– Znaš šta, ajmo mi još na kavu.
– Ajmo.

Mauro Staraj
pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr

Komentari