Vodeći njemački sajam namještaja Imm Cologne propituje kako će razvoj tehnologije, ali i promjene trendova te načina razmišljanja utjecati na uređenje doma. Na ovogodišnjem sajmu ta je čast pripala danskoj dizajnerici Louise Campbell koja je poznata po svojim poetičnim i neobično senzualnim projektima. Sjajan je ovo način da se upoznamo s trendovima u kreiranju vlastitih domova u bližoj budućnosti i naučimo što bi se moglo promijeniti u današnjem pristupu.
Ono što na prvi pogled karakterizira ovu neobičnu kuću je prozračnost i lakoća, što zasigurno jest prepoznatljiva odlika i u današnjim trendovima uređenja prostora. Open-space danas je postao neka vrsta imperativa, pri čemu se u adaptaciji starih stanova često ruše zidovi kako bi se prostor maksimalno otvorio.
To omogućuje prolazak Sunčevog svjetla i u dijelove interijera kojima inače nedostaje danjeg svjetla, a prostor dobiva određenu širinu i pruža osjećaj slobode. Louise Campbell, primjerice, koristi tkanine kao neku vrstu lagane pregrade koja se može podignuti prema gore te na taj način prilagoditi korisniku u svakoj situaciji.
Zapravo i ne postoje prave sobe, već funkcije prostora određuje namještaj i razni dodaci.
Također, u ovoj priči jako je bitna iskrenost. Ništa se više ne skriva, a konstrukcijski elementi kao što su grede dio su prostora kojeg je itekako poželjno vidjeti jer mu daje poseban nepretenciozan šarm. U svakom slučaju, materijali poput drva ne skrivaju se lakovima koji će zakloniti njihovu taktilnost i ostale karakteristike površine.
Ono što također ovu kuću čini posebnom jest susret muške i ženske strane, tj. dvaju članova obitelji koji su u svemu ravnopravni. To je naglašeno presijecanjem greda dviju kuća koje u svojem preklapanju čine jedan dom.
Dok sive grede predstavljaju mušku stranu, bijele se odnose na žensku. Dugačak blagovaonski stol smješten je točno u sredini gdje se sastaju te dvije strukture, a Louise Campbell naglašava da to na neki način predstavlja savršen brak budući da nema nikakvih tajni ni pritiska.
Na velikome zidu u kuhinji ovješeni su razni alati čime Campbell želi reći da se u budućnosti muški i ženski poslovi itekako preklapaju te da u tom smislu više nema jasnih granica. Iako je kuća prepuna dekoracija, one ne narušavaju dojam prozračnosti i lakoće, već pružaju prostoru tračak zaigranosti. Primjećujemo i drukčiji raspored koji nam se posebno sviđa; kuhinja je smještena u tzv. muškom prostoru, a muzejski primjerak stare Villeroy & Boch kade pronašao je svoje mjesto nasred dnevnoga boravka.
Lagane, papirnate visilice s različitim uzorcima nose potpis dizajnerice te nas bolje upoznaju s njezinim radom, ali se i sjajno uklapaju u prostor. Suprotno onome što se očekuje od jednog futurističkog doma, ova kuća ne obiluje tehnologijom i ne reflektira neku drukčiju, nehumanu budućnost. Upravo suprotno, ona je nevjerojatno topla, referira se na prošlost i gostoljubivo otvara prema svakom korisniku.
Ono što možemo sa sigurnošću ustvrditi jest da je Campbell odredila savršenu dozu onoga što čini dom budućnosti, a gotovo suprotni pojmovi ovdje se sjajno nadopunjuju: tehnologija i obrtništvo, razum i osjećaji, hektičnost i opuštenost.
Ipak, važno je napomenuti da njezin projekt ne treba shvatiti kao doslovnu prezentaciju nečijeg doma u budućnosti. On je više metafora koja nam na poetičan način daje naznake novog uređenja interijera u skladu s razmišljanjem čovjeka budućnosti.
Kristina Lugonja
