Insomnia

512

Špica ljeta. Dva i pol ujutro. Noć prije nekoliko nastupa zaredom, a još se nisam naspavao od prošlog tjedna kako treba. Nakon što me dobro oprala kišurina dok sam pokušavao uživati na jednoj opatijskoj terasi ispijajući hladnu tangerinu i ležeći u udobnom mini-kauču po tko zna koji put borim se sa svojim nametnutim bioritmom. Spava mi se, a znam ako sada zaspim, da ću za nekoliko sati biti budan i bjelajati u zidove tko zna koliko dok ponovno ne zaspim. Nastojim ostati smiren jer jako sam dobro upućen u tu problematiku. Nakon fejsa, mejla, noćnog sviranja, zapisivanja raznoraznih ideja, prisiljavam se leći u krevet, možda ću zaspati. Čitam fenomenalnu knjigu koju mi je Jana posudila, i svakih nekoliko rečenica dolazim u napast da ih podcrtam svojim fluorescentnim flomasterom, što mi je inače praksa, ali nastojim da to ipak ne napravim, nije knjiga moja pa da šaram. Mislim da ću je kupiti. Slušam Totalni radio koji ima dobru mjuzu, ali ako ga slušaš 10 dana, skužiš da se stalno iste pjesme vrte u krug pa ti to počne ići na živce. Jedva držim oči otvorenima. Zatvaram svjetlo. Pokušavam. Spavam. Yes.

Pet i pol ujutro. Sanjam da mi se piša. Budim se. Stvarno mi se piša. Ajme kako mi se ne da ustati. Moram. Ne mogu više.
5:32- opet sam u krevetu. Nadobudno se montiravam na bok nadajući se da ću nastaviti tamo gdje sam stao. Ma da ne bi. Počinje. Aha. Tu smo. I kreće konverzacija sa samim sobom.
-koji klinac sam morao jesti onaj hot-dog u pola noći? Evo, još mi se podriguje.
-zašto uvijek ista priča dan prije nastupa kada bih trebao biti odmoran?
-čuj ovo govno od kiše kako grmi vani. Garant će nam odgoditi svirku…

Okrećem se na leđa. I dalje sam smiren. Tješim se da je ovo jedino vrijeme kada sam stvarno sam sa sobom i nema ničega što me ometa. Nema kompjutera, nema glazbe, nema mobitela, mir, tišina. Ja i zidovi. Ja i plahte. Ja i jebena insomnia. Nastavljam sa mislima.
-ajme, moram danas zamijeniti žice na gitarama, koja mi je to tlaka. Morat ću Daria nagovoriti da to napravi
-evo opet podrigujem. ‘bemti hot-dog.
-mogao bih brojati ovce…
-a da uzmem mobitel da vidim ako ima šta novoga?

Opet borba sa samim sobom da ne uzmem usrani mobitel u ruke. Gubim borbu. Uzimam ga u ruke. SMS. Pijana poruka jedne djevojke. Uljudno i sa razumijevanjem odgovaram. Super. Još uvijek je netko budan. Logiram se na fejs. 4 notifikejšna, ništa pametno. Sam sebi tako idem na živce da je to strašno. Kakav sam ja karakter? Ja se borim protiv ovih sranja i onda posustajem i tipkam po njima sred noći umjesto da spavam. Ponovno okret. Ovaj put na desno.
-gdje li sam stavio one Persene, reklamiraju ih da uspavljuju, sada bi ih 10 pojeo. Ne da mi se ustati.
-ajme kako sam lijen. Kako si samo idem na živce.
-još jače grmi. Idem ja isključiti kompjutere, a mogao bih i malo vode popiti.
-moram očistiti ovaj stan.
-a vidi ovog Les Paula kako je lijep. Bože kako volim tu gitaru. Pod bilo kojim svjetlom. Pod ovako prigušenim svjetlom ova sunburst varijanta prekrasno izgleda.
– okej. Skulirat ću se sad kada legnem. Autosugestija je najbitnija.
-čeeeeekaj. Pa da! Čitao sam negdje da Mozartova glazba liječi, da je neko ispitivanje i na biljkama dokazalo da su bolje izgledale kada su im puštali Mozarta nego Metallicu.
-Gdje da nađem jebenog Mozarta sada? Cd mi je u dnevnom. Opet bi morao ustati. Čeeekaj! Pa na svojoj televiziji od mobitela imam Youtube. Utipkavam ”Mozart”. Pokrećem sve moguće sonate i pokušavam se skulirati.
-aha, aha, djeluje…malo mi se više spava.
Taman kada sam se malo uspavao, sonata prestaje i opet me razbuđuje gromoglasni aplauz publike koja je slušala orkestar. Sada već nisam smiren. Spominjem majku, oca i svu bližu i daljnju rodbinu svakome u orkestru i u publici. Pomislih na Chopina i koliko volim njegovu glazbu, pa utipkavam njegovo ime. Naravno da sam sada koncentriran da pokrenem neki klip gdje nema auditorija jer bih eksplodirao. Ne pomaže. Ne spava mi se. Ludujem. Vrijeme je da malo kopam po prošlosti. Prisjećam se svih gluposti koje su me mjesecima morile, a sada izgledaju smiješno. Dolazim da je možda bit svega ostaviti da sve ide svojim tokom. Valjda postoji razlog zašto ja sada ne mogu spavati. Pada mi neki stih napamet. Uzimam mobitel. Pokrećem snimač, fućkam melodiju, zapisujem tekst. Ajde, bar nešto korisno noćas. Razmišljam da opet uzmem knjigu u ruke. Čujem da auti već naveliko bruje po cesti, već je 7 i pol.

-mogao bih ustati i prošetati psa. Ma ne. Preumoran sam.
-ajme sada bih pojeo neki sendvič sa šunkom i svježim kruhom. Mogao bih po svježi kruh, lubenicu do grada…
-mogao bih si skuhati kavu.
-mogao bih do Kastva na kavu, pročitati novine i uživati u jutru
-što ću večeras ako bude kiša? Svira mi se .
-Jana dolazi nakon više od mjesec dana što je nisam vidio. Vjerojatno ćemo se napiti.
-ako ipak bude svirke, tko će skakati po onoj pozornici ovako neispavan?
-Spavaaaaaaj, idioteeeee!!!
Sve sam probao. Opet knjigu, opet radio. Mozarta nisam. Ali…Opet sam na fejsu. Shvaćam da je već pola ljudi budno jer pola osnovne škole komentira jučerašnju kolumnu o Spasi, profesoru tjelesnog i nadopunjavaju sa svim provalama koje sam izostavio ili jednostavno nije bilo mjesta da sve stane u onoliko mjesta. Smijem se od srca, vraćam u osnovnu , kao da sam sada tamo. U jebote. Osam i pol je. Ne mogi više gledati. Sljedeće čega se sjećam je da gledam prema satu i tamo piše podne i pol. Okej. To je to od mog sna za noćas. I dalje sam umoran, ali sad barem mogu pojesti sendvič sa šunkom i svježim kruhom. A i ona kava u Kastvu mi uopće ne zvuči loše…

Do sljedećeg tjedna,

Živjeli vi meni…

Mauro

Pišite Mauru na maurovizija@teklic.hr

Komentari