Hrvoje Šalković: “Mislim ostarjeti u mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj”!

571


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bez lažne skromnosti Vi ste jedan od najpopularnijih, ili je možda bolje reći najomiljenijih osoba ako je suditi prema društvenim mrežama. Svakodnevno s obožavateljima dijelite objave koje izazivaju pozitivne reakcije. Kako Vam se sviđa taj direktni kontakt s ljudima koji čitaju Vaše knjige i ostali rad? Jeste li ljubitelj društvenih mreža i uspijete li pročitati sve komentare?

Pročitam sve komentare, jer poštujem svakoga tko je odvojio vrijeme i na mojoj stranici mi posvetio pažnju komentarom. Ljudi nisu psi, da im baciš status/kost i kažeš – na, glođite. Pročitam sve komentare, lajkam što mi se sviđa, ne lajkam što mi se ne sviđa, izbacim sa stranice povremene hejtere. Ovo sve govorim u kontekstu društvenih mreža koje osobno administriram. Međutim, ne zaboravite da imam i veliki broj hejtera, koji isto tako ordiniraju webom. Kao i svi, imam ljude koji me vole i koji me mrze, to je normalno. Zato ništa od toga ne treba previše uzimati srcu.

Hrvatska je ušla u EU i kao najčešći pozitivan razlog navodi se ukidanje granica. Kako Vi kao putnik gledate na to? Imaju li granice svoju čar, ili trebamo težiti da se diljem svijeta primjeni “europski model”. Imate li možda zanimljivu anegdotu s granice za podijeliti?
Vidjet ćemo je li ulazak u Uniju dobra stvar, onako na duge staze. Ali osobno, barem mi je drago da se ruše te administrativne barijere. To me veseli. Anegdota ima puno, vjerojatno i previše. Naime, ja vam nikada ne pričam o putovanjima. Kada putujem, onda pišem putopise, kada se vratim, onda mi se ne da pričati, niti najboljim prijateljima. Tako da ulažem joker – preskoči

Čujemo da tenutno radite kao PR koordinator kluba NOA na Zrću. Od kuda sada to?
Već skoro pet godina imam svoju malu PR agenciju koja opslužuje brojne klijente. Jedan od njih je NOA i angažman je zaista zabavan, kao stvoren za mene. Spoj mora, plesnog podija i zgodnih cura – nema boljeg.

Nedavna smrt poznatog putopisca Željka Malnara izazvala je brojne reakcije, naročito među putopiscima. Gotovo jednoglasno su se složili kako su putovanja u njegovo doba imala posebnu čar koju su uništile jeftine aviokompanije, kojima su i najzabačenija mjesta svijeta postala krcata turistima. Kako gledate na to?
To je apsolutno točno. Prije četrdeset godina sve je imalo neki posebni čar, jer nije bilo google mapa, Lonely Planeta, niskobudžetnih kompanija… nije bilo ničega i tadašnji putnici su bili pravi heroji, pravi avanturisti. Današnji klinci koji glume velike istraživače samo ispadaju smiješni.

Koja je najbolja lekcija koju ste naučili na putu? Na teži ili lakši način.
Da nikada ne sudim ljude po boji kože, vjeri, nacionalnosti, spolu ili dobi. Sudim ih jedino po načinu na koji se smiju.

Vi ste inspiracija tolikim ljudima, a tko je Vama inspiracija? Možete li preporučiti našim čitateljima neku knjigu za koju smatrate da bi ju svatko trebao pročitati?
Herzogovu Anapurnu, to je knjiga nad knjigama. U smislu putničke literature jako volim i Stogoffa, a i domaćeg Pauletića. Ma ima autora, ima finih stvari. Ali ipak je bitnije da prava knjiga pronađe tebe, a ne ti nju.

Kada biste mogli jednu osobu (živu ili mrtvu) odvesti na neki put, tko bi to bio i gdje biste išli?
Otišao bih do L.A. u kojem živi i radi moj idol Craig Ferguson, pa bih ga nagovorio da za vikend odemo u Meksiko na partijanje.

Toliko toga ste proputovali i vidjeli pa Vas moram pitati, postoji li mjesto kojim biste mogli zamijeniti Hrvatsku, ili se uvijek veselite povratku doma?
Kada sam bio mlađi, možda. Danas više nikako, mislim ostarjeti u mojoj dobroj, maloj Hrvatskoj.

Što kažete onima koji ospore Vaš način života?
Ništa, što ću im ja. Ja se ne bavim tuđim životima, to mi je jadno. Imam svoj život, bavim se njime, pa bih isto preporučio svima.

Foto: Hrvoje Šalković

Razgovarala: Ana Vuković

Komentari