Znam da svako vrijeme nosi svoje, o tempora, o mores! – može pomirljivo ili sablažnjivo. U ovom slučaju – sablažnjivo. Počeo je ovogodišnji, regionalni Big Brother. Neću suditi jer sam i sama pogledala uvodni show, neću lamentirati, pokušat ću nam samo svima skupa pljesnuti jednu posred lica. Jer – to smo i zaslužili. Svakim novim gledanjem showa koji već sada može sloviti za „freak show“, kako ga je okarakterizirala moja kolegica, zapravo ćemo sami davati za pravo svim producentima i urednicima ovdašnjih televizijskih i inih kuća koji nam pod nos redovno serviraju sadržaje koji više nemaju niti morala, niti optimizma, niti smisla. Osim svake, pa i najmorbidnije varijante na temu „crna kronika“, izopačene seksualnosti, guranja i medijskog poticanja mnogih „karabatički“, „moralesica“, „simonica“ i „drpićki“, davanje vjetra u leđa „inteligentim“ „bubičićima“, „grubnićima“ i ostalima, sljedećih će nam tri mjeseca mentalno uprogramiravati i interes za, sada zaista, devijantnim Big brotherom. U kući Velikoga brata našle su se majke koje su „dobre u krevetu“, koje vole koketirati i koje će to izreći javno dok ih ispred tv-a bodre vlastita djeca, naći će se obožavatelji orgija, sponzoruše kojima je to način života, mlade dvadesetogodišnjakinje u čije će se umjetne grudi i usne zagledavati mnoge mlađe djevojke i vjerojatno mnoge poželjeti i sebi isto. I prije dvadesete.
A sve skupa ćemo bodriti mi, vješto sakriveni iza svoji tv ekrana, potaknuti onom ružnom stranom znatiželje zbog koje nećemo biti ponosni na male ljude koji su se odvažili ući u kuću, već zbog koje ćemo rađe promatrati reakcije ovih velikih na njihov invaliditet. Možda sam na 
potpuno krivom tragu, ispravite me, ali moji prvi dojmovi nisu oduševljenje i radost, nego gotovo sartrovska mučnina i gorda znatiželja o tome kako se naočigled bivših Yu-država jedna upitno kvalitetna ekipa nosi s izolacijom i sama sa sobom. Pada mi na pamet Malnarova „Noćna mora“, ali ma koliko ona prizivala tzv. polusvijet – ona je imala i svoju višu svrhu, nosila je ironiju, kritiku i poruku društvu. I to bez pridodavanja lažnih epiteta o super životu Malnarove sljedbe. O svojevrsnom standardu koji treba dostići. S ovogodišnjim Big brotherom, bojim se, bit će sasvim druga priča – „malnarovska ekipa“ da, ali poruka je sasvim suprotna. Zbog mnogobrojnih mladih ljudi koji će se napajati na tom pojilu bez svojih identitea i stavova – mogli bi steći još goru sliku o onome što bi u životu trebali, a što bi mogli postati. Kakvi bi željeli biti i gdje se žele smjestiti – besposličariti u Londonu, vrtiti se oko štange, tući se sa suparnicama, orgijati, s dvadeset godina voziti bijesan automobil (jer to je normalno za njih) ili pumpati si grudi i usne. Evo, stvarno, ne znam jesam li na predstavljanju kandidata ubrala ijednu uravnoteženu poruku koja može izgraditi, a ne razgraditi mladu ličnost. Osim možda – treniranja odbojke, borilačkog sporta, paraolimpijskih discipilna i vlastitog glasa zbog buduće karijere. Međutim, u zadanim okvirima ovogodišnjeg Big brothera, teško da će se ijedna od nabrojanih nametnuti nad svim onim ostalima prethodno navedenima.
Možda griješim. I bilo bi mi drago da je tako. Dok to ne doznam predstoje mi dani i dani naslovnica portala, najavnih tv-isječaka, komentara uz jutarnju kavu na poslu i vlastite znatiželje zbog koje, evo već sada, žalim – makar bila i minimalna i neznatna.
Ana Marija Vizintin
