Let Air Pacifica iz Aucklanda za Nadi na Fidžiju bio je udoban, a hrana odlična. Riba je na moje veliko iznenađenje bila vrlo ukusna, a dobili smo i mali paketić čipsa od kasave ili manioke. Prvi put sam ga probala i bio mi je vrlo ukusan, hrskav i čak bolji od krumpirovog čipsa. Stjuardi i stjuardese su bili obučeni u karakteristične šarene košulje sa cvjetnim motivima i frangipani cvijetom iza uha. Već sam se osjećala opušteno i jedva čekala da i ja zataknem cvijet iza uha. Na aerodromu u Nadiju dočekao nas je band u sličnim košuljama i suknjicama svirajući i pjevajući pjesmu karakterističnog melanezijskog ritma, a ja sam mislila da takvi prizori postoje samo u filmova. Pri pečatiranju putovnice, poveći simpatičan carinik pitao me da li sam već bila na Fidžiju i zaželio mi dobrodošlicu riječju Bula, koja se na Fidžiju stalno koristi za pozdravljanje. Vani je zrak bio sparan, a nad okolnim brdima prekrivenim bujnim zelenilom tropske vegetacije nadvidili su se oblaci. Kratka vožnja taksijem do Blue Water Lodge-a malo izvan grada bila je zabavna, a šofer me je pozvao da ako želim navečer dodjem do obližnjeg hostela na šalicu tradicionalnog fidžijskog napitka kave.
Prekrasni cvjetovi hibiskusa mogu se na Fidžiju vidjeti na svakom koraku, kao i mirisni frangipani cvjetovi koje svi nose iza uha. Pravi raj za cvjetoljupca poput mene…
U tom dijelu otoka nalazi se niz drugih backpackerskih hostela poznatih po partijanju, ali po izgledu i udobnosti nisu baš nešto. Ja sam izabrala gostinjsku kuću koja je izgledala predivno, a osim privatnih soba imala je i spavaonice, pa su gosti bili miješani, od obitelji, samaca, parova i nešto malo backpackera. Vodili su je Englez i njegova simpatična žena, polu Fidžijka, polu Kineskinja. Ponovo sam spavaonicu imala samo za sebe, a vlasnik mi je pomogao da isti dan rezerviram prijevoz brodom i smještaj na skupini malih idiličnih otočića.
Moj prvi smještaj na Fidžiju bio je udoban, lijepo uređen sa ljubaznim vlasnicima i osobljem, a na terasi se navečer posluživala odlična hrana. Pravo mjesto za opuštanje pred odlazak na manje otoke.
Moja prvotna predožba dolaska na Fidži bila je da stignem na jedno mjesto i cijelo vrijeme boravka provedem pod palmom na pješčanoj plaži. Kad su mi Eric i Niels u Novom Zelandu rekli da su rezervirali Bula propusnicu za Fidži, moja reakcija je bila: Kakav Bula Pass??! Čak ni posjet Fidžiju nije mogao biti jednostavan, saznala sam da su ti manji otočići prekrasni i postoji brod koji svakodnevno ide od jednog do drugog i razvozi goste, a na svakom od otoka se nalazi resort koji ima spavaonice i odvojene privatne kolibe. Bula Pass omogućava skakanje s otoka na otok u razdoblju od onoliko dana za koliko se kupi, ali ja sam se na Fidži došla odmoriti i uživati, a ne jurcati s otoka na otok. Vlasnik Englez me savjetovao koji su otoci najljepši, izabrala sam dva po sadržaju različita te mi je rezervirao smještaj i brodsku kartu, kao i još jednu noć kod njih pri povratku , tako da sam boravak na Fidžiju riješila. Rezerviranje Bula passa preko interneta unaprijed djelovalo mi je potpuno zbunjujuće i htjela sam prije odabira otoka popričati s nekim tko je već na njima bio.
Odmah do terase gostinjske kuće ova dva ždrijebeta uživala su u nestašnoj igri.
Plaže u ovom dijelu nisu bile očekivane predivne pješčane plaže, već od tamnog pijeska i nepodobne za kupanje. Zato je većina gostiju ovdje prespavala prije i po povratku s otočića, zbog odličnog položaja u blizini aerodroma, grada Nadija i luke iz koje je za otočiće kretao brod.
Za večerom sam upoznala simpatičan par, Njemicu Ilsu i Irca Paula, koji su stigli sa putovanja po Aziji i Australiji. Sljedeća destinacija im je bila Južna Amerika, a kako sam ja već tamo bila pričali smo o tome. Oni su se vratili s otočića, pa sam ih ispitivala kako im je bilo. Nažalost većinu im je vremena padala kiša. Kako sam još sutra ostajala ovdje, dogovorila sam se s Ilsom, da skupa otiđemo u grad Nadi. Iako je ona već tamo bila, pristala je da mi radi društvo. Uzele smo jeftin taksi i za destak minuta se našle u užurbanom Fidžijskom gradu Nadiju. Ono što me iznenadilo bilo je velik broj Indijskog stanovništa tj. Indo-Fidžijaca, koje tamo žive i drže većinu dućana, a na kraju grada vidjele smo i šareni Hindu hram. Prošetale smo po tržnici sa svakakvim zanimljivim voćem i povrćem, a šarenilo boja upotpunjavale su haljine lokalnih prodavačica.
Žene zamataju lišće na tržnici u Nadiju.
Unutrašnji natkriveni dio tržnice, bio je rezerviran za prodaju vrlo popularnog korijena Yagone ili Kave i njegovog praha, iz kojeg se radi popularan napitak kava, koja nema nikakve veze s našom kavom, a i učinak mu je potpuno suprotan. Kava se na Fidžiju pije često, kao dio ceremonije dobrodošlice, ali i svakodnevnog druženja. Koristi se i kao lijek, osobito protiv nervoze, depresije i nesanice. Izaziva stanje opuštenosti s očuvanom bistrinom uma,a upotreba ovog napitka raširena je u otočkoj kulturi Polinezije, Melanezije, Havaja i dijelova Mikronezije. Vjerojatno to pripomaže njihovoj nasmiješenosti i opuštenosti J.
Korijeni kave osušeni na suncu i prah koji se dobija njihovim mljevenjem prodaju se na tržnici u Nadiju, a koriste se za pripremanje popularnog napitka kave.
U obližnjem restoranu naručila sam tradicionalno jelo, Kokodu. Kokoda se sastoji od kockica mesa bijele ribe mariniranih u soku od limuna koji se poslužuju sa nasjeckanim komadićima rajčice, paprike, kapule i čilija u hladnoj kremi od kokosa. Jako ukusno i osvježavajuće. Slijedio je desert od tropskog voća, a nakon tog dobrodošlog predaha, Ilsa i ja nastavile smo istraživati Nadi.
Tekst & foto: Nola
Komentari