Izuzetan film, urađen na jednostavan način (niskobudžetna produkcija, sa kompliciranim i do detalja nijansiranim psihološkim profilima svakog aktera (a devet ih je), na žalost prikazan van konkurencije. Zanimljivo je pratiti komunikaciju putem chata gdje devet likova (djelomično povezanih u „stvarnom, ranijem životu“) predstavljaju sebe onakvima kakvi bi zapravo željeli biti. Sve je lako kad je na daljinu, a naročito kad je bez slike. Svašta se kaže/napiše i svakakve mudrosti nađu svoju adresu.
Ako bismo tako mogli u stvarnim životima, onda bi i ti životi vjerovatno bili sretniji, a i mi u njima. Muškarac u hotelskoj sobi (nick name:„sretno razvedeni“) je pun razumijevanja za samoubilačkog kandidata (nick name: „Crveno Crno“)… da su se sreli u stvarnom životu oboje bi vjerovatno bili sretni zajedno. Tako dobro se razumiju… na kraju nam je jasno da su dojučerasnji bračni par … njima nije jasno i oni ostaju u svojim samoćama i uvjerenjima i predrasudama jednako kao i ostatak ekipe od devet likova.
Ovaj film predstavlja izvrsan psihoedukativni materijal i mogao bi naći svoje mjesto na obrazovnim ustanovama, i psihijatrijskim odjelima kao koristan materijal pacijentima ali i profesionalcima, psihijatrima, psiholozima i psihoterapeutima.
Ako bismo naučili komunicirati face to face sa svojom okolinom onako kako komuniciramo putem chata sa nama nepoznatim osobama …svijet oko nas a i mi u njemu, vjerovatno bi bio sretnije mjesto za život.
S druge strane, virtualni svijet nam pruža mogućnost biranja identiteta koji nam se sviđa, a kojeg nismo u stanju izgraditi vlastitim snagama u vlastitom okruženju…možda je malo krivo i okruženje…a gdje smo mi u toj priči? Jako rijetko samokritični i objektivni, nalazeći krivca u nekom drugom pokušavamo ispravljati „krive drine“ svojih života stvarajući neke nove, virtualne stvarnosti. I to može biti neka vrsta terapije ponekad … a ponekad samo jos jedna cigla u zidu koji nas odvaja od stvarnog i realnog života. U svojoj samoći, u svom virtualnom svijetu je možda lakše postojati nego biti sam, a okružen mužem, ženom, majkom, ocem, radnim kolegama ili prijateljima… U stvarnom svijetu imamo tu često nametnutu ulogu na velikoj životnoj sceni gdje bismo svi rado bili „supermeni“… ili super-žene…ili super-ljubavnici … Kad shvatimo da to baš i ne odgovara našim mogućnostima onda je najlakše pobjeći u Oz, na neki blog, chat … i biti sve ono što se ne usuđujemo u stvarnosti.
[youtube lTTBZkPIE7Y]
No, samoća zna biti pogubna jednako kao i spasonosna… Zato je dobro što imamo virtualne internet svjetove koji skoro pa da su stvarni… U nekim davnim vremenima, mnogo prije interneta, bježali su ljudi od sebe i drugih tako što su razvijali kreativne strane svoje osobnosti ili naprosto sanjali i danju i noću. A snovi su kaldrma koja vodi do naše podsvijesti. Tu ima raznog cvijeća… i gomila smeća. Tamo nije lako doći i zato uglavnom ni ne pamtimo sve detalje naših snova. A virtualnu stvarnost možemo snimati i pohraniti na kompjuteru… i analizirati kasnije bez da se brinemo o detaljima kojih se ne sjećamo … no to bi već bio prvi korak ka exitu i ulasku u stvarni život… A to boli. Zato uglavnom izaberemo san… „…jer je san o sreći vise i od sreće …“
U razgovoru sa Enverom Puškom, redateljem filma saznajem, između ostalog i sljedeće:
U Sarajevu postoje tzv. “pozeri” – ljudi koji sebe predstavljaju onakvim kakvi oni žele biti, a u stvari nisu. I to je, u stvari, njihovo poziranje kao pred foto-aparatom. A realan položaj je da su zapravo uvučeni u svoje samice koje volim zvati “ćelijama” , jer kad npr. nekoga osude zbog ubojstva on ide u samicu. U današnjem potrošačkom društvu mi dižemo kredite da bismo si kupili privatne samice. Živimo sami, a ono što čini život životom (socijalizacija), mi smo počeli ubijati u sebi, a umjesto toga živjeti u virtualnim svjetovima, na društvenim mrežama…
Istovremeno sam zagovornik društvenih mreža iz slijedećeg razloga: Nikola Tesla rekao je davno da će njegovo vrijeme tek doći. A čini se da je to vrijeme najbliže ovom vremenu interneta kada komunikacija postaje besplatna i kad se eliminiraju početni okovi koji nadziru komunikaciju. Preko interneta se daleko uspješnije možemo boriti pod uvjetom da se ne zatvorimo u svoje “samice”. “Revolucionar” (lik iz filma op.a.) kaže “ovo je jalov vijek”. Ovo je vijek bez revolucija. Ja sam protivnik krvavih revolucija, a tehnologija nam danas omogućava da napravimo jednu zdravu mentalnu revoluciju.
Na žalost, društvene mreže razvijaju bogati kojima je u interesu da plasiraju određene informacije. Ali i ostali imaju tu mogućnost pod uvjetom da ne ulaže u svoje samice već da budu to što jesu, da nemaju lažne šifre (nick-name) kao u filmu gdje imaju “opisna imena” koja ne predstavljaju ono što likovi jesu, već ono što bi oni željeli biti.
Naše startne pozicije u društvu su postale interesne. Sve što radimo, radimo iz nekog ličnog interesa i prestali smo slušati jedni druge. Ovi naši krajevi su potpuno izgubili sposobnost dijaloga. Ovdje narod živi u jednom konstantnom monologu i neznanju. Kad je Tesla napravio prvi eksperiment sa bežičnim prijenosom energije, istu noć je pisao majci pismo u kome kaže “majko, strah me koliko ne znam”. A ovdje svaki naš razgovor počinje sa “da ti ja kažem …”.
Kod nas je primitivizam ono što opstaje ako da mi sada imamo primitivne političare koji su i izazvali rat. Imamo dvadesetak porodica koje su se obogatile na krvoproliću i njima odgovara to potrošačko društvo koje ne čita, ne razmišlja. Mi nemamo nijednog prevodioca ozbiljnih djela, nemamo udruženje prevodilaca tako da se događaju idioti koji svojim lošim prijevodom unakazi književno djelo. To je zločin. Ovdje npr. ako želiš čitati onda ti je najbliža knjižara u Zagrebu ili Beogradu. Dok god o tome ne progovorimo nećemo ići naprijed. Na žalost ni Zagreb ni Beograd ne čitaju onoliko koliko bih ja volio da to rade ali, u svakom slučaju, čitaju više nego ljudi u Sarajevu.
Film “Devet položaja samoće” nije atrativan za distribuciju. Volio bih da je više ovakvih filmova “opomene” rađeno ranije u svijetu. Radio sam ranije kao medicinska sestra. Medicina je postala industrija jednako kao i filmska industrija i to je ono što mrzim u medicini. Postala je biznis. Zaboravili smo da lijepa riječ ponekad više pomogne nego tone lijekova. Ali gdje čuti lijepu riječ? Film bih ustupio svakom medicinskom fakultetu da ga prikaže studentima ako će neko imati koristi od toga. Jer suština svakog djela je da koristi ljudima, a ne da stvara profit. Volio bih da film bude prikazan u raznim zemljama. Volio bih razgovarati sa publikom u raznim zemljama u želji da društvene mreže promoviram u korisnom svjetlu, čemu bi te mreže i trebale služiti.
Davor Mucić
