1. svibanj je dosta značajan datum u povijesti. Upravo se na taj dan 305. Dioklecijan dobrovoljno odrekao vlasti i povukao u palaču nedaleko Salone. 1328. Škoti su pobjedom protiv Edwarda III. stekli nezavisnost. 1707. Aktom o Uniji nastala je Velika Britanija. 1994. sportski svijet zavijen je u crno pogibijom Ayrtona Senne u Imoli. 1995. pamtimo mi po Operaciji Bljesak, a 2004. susjedi Slovenci jer su 1.5. te godine ušli u EU skupa s još 9 država. Događalo se još koješta, no 1. svibanj najviše se slavi kao Međunarodni praznik rada. May Day. Sve u spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a nekolicina je osuđena na smrt ili robiju.
Tradicija se u dobrom dijelu svijeta zadržala do danas. Sindikalci i radnici na Međunarodni praznik rada upozoravaju na visoku nezaposlenost i stroge mjere štednje, traže veće plaće i bolje radne uvjete. Ponegdje, kao u Istanbulu, sve preraste u nerede, jer proteste krene razbijati policija, a ponegdje, kao u Milanu, nerede izazovu prosvjednici. Velike mase ljudi okupile su se i na ulicama nekih njemačkih gradova, potom Londona, po Južnoj Americi i Aziji. Bilo je toga i u SAD-u, mada su tamo i dalje u prvom planu okupljanja i nemiri zbog rasnih problema i policijskih ubojstava. Prosvjednici su upali i u slavni muzej Guggenheim u New Yorku kako bi razvili svoj prvosvibanjski transparent.
Uglavnom, svugdje ljudi dižu svoj glas, osim valjda na, kako pjesma kaže, brdovitom Balkanu, gdje se Praznik rada mic-po-mic (ili gric-po-gric), pretvorio u – Praznik roštilja. Najljepši dan u životu svakog krpelja, jer su livade i šume pune ljudi s vrećicama punim mesa nabavljenog na sniženju u trgovinama koje uredno rade i na taj tobože neradni dan. I dobro, nisu bili svi na roštilju, dosta ih je bilo i na grahu. Besplatnom, ali i dalje ukusnom.
Bilo je i nešto skupova i prosvjeda, ali tu govore obično drže političari koji za sve krive kapitalizam ili sindikalisti s peteroznamenkastim prihodima koji za sve krive vlast. Te se priče može prodati sve manjem broju ljudi, pa je shodno tome i broj okupljenih iz godine u godinu sve manji. Nit je Hrvatska vidjela puno kapitalizma, osim onog pokvarenog rodijačkog (crony capitalism bi vani rekli), nit su naši problemi od jučer, pa da se može uprijet prstom na nekog i reći “e, ti si kriv”. Tvornice i pogoni čije se spašavanje ili pokretanje sada traži zapravo su propadali dobrih 10, 20, 30 godina, a umjesto kapitalizma, bilo bi bolje prozivati nepotizam, korupciju i nerad.
No, koga uopće zanima ta priča o krivnji? One koji 1. svibnja rade čak do 9 navečer sigurno ne. One bez posla, one na poslu koji im nije plaćen, ili je, ali nedovoljno za troškove života? Nije li malo neumjesno ljudima kroz poreze uzeti skoro pola plaće, a onda im čestitati Praznik rada, prepuštajući ih u međuvremenu samovolji onih poslodavaca koji ne poštuju zakone ili pak dodatno derući druge poduzetnike koji su tako onemogućeni za nova zapošljavanja i ulaganja? Najbolja čestitka bilo bi rezanje nepotrebne birokracije, nameta i trošenja proračuna, bio on lokalni ili državni.
Ljude zanima kad će biti bolje. Dok se u svijetu vode rasprave koja je uopće uloga ljudskog rada u skoroj budućnosti, u kojoj sve više ulogu preuzimaju strojevi i automatizacija, mi govorimo o čistom preživljavanju. Do kada?
Možda je ipak trebalo otići na roštilj i barem taj jedan dan ne razmišljati o svemu tome.
Ili još kraće – otići.
B.Ž.
