Crtice iz MERSINA

814

Mersin je velika mediteranska luka na jugu Turske, ujedno i glavni grad provincije Mersin. Ima oko 890 000 stanovnika, a zauzima površino od oko 1,772 km2. U vrijeme antičke Grčke se zvao Zephuirion, a kasnije, dok je bio dio Rimskog Carstva su ga preimenovali u Hadrianopolis, u čast rimskog cara Hadrijana. Sinulo mi je da možda i ja postanem kakva carica pa da imenuju neki grad po meni, po mogućnost negdje u Provansi.

“Gümüş şimşek”
U prijevodu Srebrna Munja, auto u kojem sam se vozila puno puta za vrijeme mog posjeta. Ime je dobio po lijepim pukotinama na prednjem staklu koje oblikom podsjećaju na munje. Ako ništa drugo, uvijek smo bili sigurni da ga nitko neće ukrasti s parkirališta. Onih na koja su nas pustili, točnije.

Maslac koji izgleda kao sladoled
Prva stvar koju sam primijetila kad sam došla, osim toga da gotovo nitko nigdje ne izdaje račun, je maslac koji izgleda kao sladoled. Ne izgleda maslac kao sladoled (iako možda i to), već čašica u koju je smješten oblikom podsjeća na nešto u čemu bi stajao sladoled. Čudesno, zar ne?

Ananas
Svatko tko voli ananas, mora posjetiti Mersin. Tamo ne samo da je jeftiniji nego kod nas, već ga i besplatno očiste. Imaju spravicu za to i gotovo je za manje od minute, a ako se nekome ne da toliko čekati, može slobodno nastaviti kupovati pa će ga striček naći već negdje u dućanu. I sve to je besplatna usluga. Da mi je znati što bi trebalo da netko u Konzumu tako traži kupca po dućanu. Vjerojatno bi trebao nešto ukrasti.

Mik-Mik
Autobusne stanice su u Mersinu samo ukras. Mik-Mik autobus staje gdje god mušterija poželi. Cijena je dvije i pol lire (oko 9 kuna) i sve što je potrebno da se zaustavi je dignuti ruku na cesti. Stat će i na stanicama, ali nije ga potrebno tamo čekati. Jedina razlika između stanice i ceste je ta što ste na stanici zaštićeniji od kiše, ali kiša je tamo ionako rijetkost tako da se ne treba time zamarati.

Taksisti
Neki su u redu, ali neki čim skuže da nisi domaći, odmah te idu oderati po džepu. Najdraže im je zvati nekoga na mobitel i derati se lokaciju koju je mušterija zatražila tako da se jasno i glasno čuje kako vozač ne zna gdje je to pa mora pitati. I onda vozaju. Ako sami ne znate kuda idete, onda će vas vrlo vjerojatno vozati u krug dok im ne dosadi. A to može potrajati… Druga mogućnost je da će vas odvesti najkraćim putem, ali dok vi virite u novčanik ručno dignuti cijenu na taksimetru i tako od 16 ispadne skoro 20 TL.

Salep
Jako fino piće od orhideje. Pila sam ga skoro svaki dan u jednom kafiću u Forumu (pomislite na Tower, dodajte koji hektar zemlje i tu ste) koji je imao zelena i crvena satenska sjedala. Malo kičast, ali sve u svemu ugodan. Salepa ima za kupiti i u dućanu kao instant napitak u vrećici, ali finiji je u kafiću. Htjela sam donijeti doma jedan paket, ali sam zaboravila. Kajat ću se vječno.

Tobogani
Nisam se spuštala na njima od djetinjstva, ali u Turskoj sam ponovno pronašla ljubav za toboganima jer su posvuda. Svaka dva metra je nekakav parkić ili igralište za djecu. To me još uvijek drži tako da svaki put kad vidim tobogan, jednostavno se moram spustiti. Sabotirat ću djecu ako treba, samo da ga se dočepam.

Estetika
Reći ću, bez da osuđujem ikoga, da Turcima estetika nije jača strana. Općenito. Način odijevanja, interijeri, eksterijeri… Jednostavno je nema.
Ime mi je Dora. Volim palačinke, pljusak, tikvice i filmove Audrey Hepburn. Trenutno pauziram sa školovanjem jer ne znam tko sam pa tako ne znam ni što bi sa sobom. U Turskoj, točnije Mersinu, sam bila u posjeti prijateljici. Mersin je velika mediteranska luka na jugu Turske, ujedno i glavni grad provincije Mersin. Ima oko 890 000 stanovnika, a zauzima površino od oko 1,772 km2. U vrijeme antičke Grčke se zvao Zephuirion, a kasnije, dok je bio dio Rimskog Carstva su ga preimenovali u Hadrianopolis, u čast rimskog cara Hadrijana. Sinulo mi je da možda i ja postanem kakva carica pa da imenuju neki grad po meni, po mogućnost negdje u Provansi.

Moja prijateljica je htjela kupiti buket bijelih ruža i lijepo je objasnila da ne želi nikakve mašne ni papire, već samo bijele ruže. Nepotrebno je istaknuti da je prodavačica skoro pala u nesvijest. Pola sata joj je pokušavala uvaliti barem nekakvu boju, crvenu mašnu, plavi papir, barem nešto! Pošto je prijateljica odbila, prodavačica je jednostavno zaključila da jadna nema ukusa i odlučila ju uključiti u svoje molitve. Vjerojatno se još uvijek nada da će joj se Alah smilovati.

Engleski
U Mersinu je engleski nepoznanica. To toliko ne čudi jer je slična situacija u svim zemljama koje sinkroniziraju sve na što naiđu. Ako slučajno naiđete na nekoga tko zna riječ „water“, znajte da vam se posrećilo. Očigledna činjenica da ne govoriš turski, Turke uopće ne ometa. Shvate da ne govoriš turski, ali jednostavno zaključe da to i nije baš bitno i da se razgovor i dalje može voditi pa nastave na turskom. Tek nakon jedno desetak minuta monologa na turskom, zbunjenih osmijeha i tišine, kad im napokon postane jasno kako je ipak bitno da se sugovornici razumiju, primire se. No svako to iskustvo bilo je smiješno i simpatično i ni na kraj pameti mi nije da im zamjerim. Veseli su, opušteni i jako dragi. Tako se barem čine, tko zna, možda su me vrijeđali i psovali, a ja nisam razumjela.

Masline
Odlične. Najfinije crne masline koje sam ikad jela. Sve koje sam do sada probala su bile previše gorke, ali masline iz Mersina su taman (kad već pričam o Turskoj da ubacim i koji turcizam). Nosila sam kutiju maslina u Rijeku za roditelje, ali sam ih na kraju sve sama pojela. Nisam požalila.

Besplatan čaj
Dođeš u pekaru ili mali restoran i dok čekaš, popiješ besplatan čaj. Ili dva, ako je gužva. Primijetila sam da to samo po sebi stvori nekakvu vrstu prisnosti između kupca i prodavača za koju se inače treba dobro potruditi, pogotovo ako se prodavač oslanja isključivo na verbalnu komunikaciju. Ugođaj je odmah bolji i zbog te jednostavne geste, posjet pekari pomalo sliči na posjet nekom dragom poznaniku.
Čaj se ispija iz posebnih staklenih čaša koje su strukirane tako da izgledaju elegantno i simpatično. Pomalo je gorak za naše zapadnjačko nepce koje je naviklo na voćne čajeve u vrećicama, ali to nije nikakva prepreka za one upornije.

Nomadski plac
U Mersinu je plac svakog dana na drugom mjestu. Koliko sam shvatila, to je zato što se trude biti dostupni svima. To je dosta velik grad i zgodnije je svima kada je plac negdje u blizini. Nema problema, samo treba pogoditi dan. Ako se zeznete, možete ostati sjediti, pojavit će se već jednom.

Doctor’s Place
Poznato izletište u blizini Mersina. Smješteno je u dolini Kayaci, u planini Taurus. Ima mnogo drveća, patki i turskih zastavica. Mnogo toga tamo izgleda kao da će se svake sekunde urušiti, ali šarmantno je. Po sredini prolazi rječica na kojoj su sagrađeni drveni splavovi koji su pričvršćeni za obalu tako da se na njima može sjediti i jesti. Daleko je od oaze mira, ali je sasvim solidno mjesto za jednodnevni izlet u prirodu. Nemojte ponijeti loptu jer ćete se samo izlagati nepotrebnom stresu vađenja lopte iz rječice gdje, uvidjet ćete, kad-tad završi.

Ljudi
Zanimljivo je to što se u Mersinu jasno vidi razlika između tradicionalnih i modernih obitelji. U tradicionalnim obiteljima najstariji muškarac hoda na čelu, zatim hodaju mlađi muškarci i onda tek žene. Djevojke i žene su zamotane od glave do pete tako da im se samo lice vidi. Jedino djevojčice mogu biti otkrivene. Muškarčeva je prva i zadnja riječ, a vjerojatno i svaka između, i očekuje se potpuna pokornost. Žene udaju očevi i one često niti ne vide muža prije svadbe. One ne smiju biti same vani, osim ako su u pratnji muževe sestre ili majke. Kod modernih turskih obitelji je to malo drugačije. Žene imaju veće slobode i ne zamataju se, ali muškarac je svejedno pozicioniran iznad njih i daleko su još od današnje slike moderne žene. Također sam primijetila da u parkove s djecom dolaze gotovo isključivo očevi, djedovi ili dadilje te da je vrlo malo majki. Što se tiče fizičkog izgleda, muškarci su u prosjeku relativno niski i mršavi, a žene pretile. Ljubazni su i vrlo dobroćudni, a ako se potrudite reći koju riječ na turskom, jako će vas cijeniti.

Tekst i foto: Dora Zudenigo Milas

Komentari