Dogovor za razgovor sa Sandrom Bastiančićem i susret na bazenu Kantrida. Sunčano poslijepodne, hrpa radosne djece koja se vesele svakom novom treningu, svakoj kapljici u koju urone i svakom novom preplivanom metru. I Sandro je u tome. Kao što je do grla u glazbi, tako s istim entuzijazmom i ljubavlju obavlja svoj posao trenera plivanja. I u Plivačkom klubu Kantrida uči djecu plivati i napredovati u rezultatima. Taj miks glazbe i sporta, plivanja, uz obitelj, sastavni je dio njegova života. Porazgovarati sa Sandom Bastiančićem o svemu tome, o novom singlu s Anom Kabalin, o planovima kojih ne nedostaje, bilo je zanimljivo i inspirativno.
Dobar dan Sandro, došao si ravno s treninga.
Da, ovako u sportivo izdanju, nisam se šminkao. Nisam ŠČ!
Kako misliš nisi ŠČ?
U vrijeme Eurosonga bila je odlična fora kada je netko objavio Prljinu fotku i ispod nje napisao: „ovako izgleda Prlja bez šminkeʺ, kao da se jučer pojavio na sceni, pa ga kao inače nitko neće prepoznati. Njihov look s Eurosonga postao je općeprihvaćen.
Ajmo krenuti od početka. Kad si bio mali zvao si se Jegy.
U mojoj trinaestoj godini prozvali su me Jegy. Već sam tada bio velik fan Rolling Stonesa. To zvuči malo prerano, ali meni je bilo taman. Tada smo još naveliko bili u osnovnoj školi. U našem širem društvu bio je jedan dečko s nadimkom Jagger, koji je isto volio Rolling Stonese, a nisam ga htio kopirati i tako sam postao sam Jegy. U tom krugu ljudi taj nadimak ostao mi je do danas.
Kada si prvi put uzeo gitaru u ruke ili napisao stih?
Gitaru u ruke uzeo sam prvi put na kraju drugog razreda osnovne škole, ali… To je bio dar za odličan uspjeh i primjerno vladanje. Do petog razreda osnovne škole s tom gitarom samo sam pozirao ispred ogledala. Uključio sam se u školu za gitaru u Circolu kod profesora Marjanovića. U to vrijeme on je bio profesor starog kova, ozbiljan, konzervativan, potpuno posvećen sviranju. Učio sam samo solfeggio, prstomet, pravilno držanje gitare, a meni je falilo da malo drmam po toj gitari. Nakon nekog vremena postalo mi je dosadno pa sam se osamostalio. Pojavile su se prve brošure o tome kako svirati akorde i otkrio sam potpuno novi svijet na gitari i nakon toga prosvirao sam u petom-šestom razredu osnovne. Od sedmog razreda nadalje pojavile su se prve neslužbene formacije – bendovi bez instrumenata, bendovi s dvije akustične gitare i kantama i slično.
Kada su krenuli prvi nastupi?
Nastupa nije bilo skoro do 20. godine.
Sjećaš se svog prvog nastupa?
Da, bio je to RiRock 1985.godine. Vratio sam se tada iz vojske. Kolega iz benda bio je upravo otišao u vojsku i našao sam mu našao zamjenu, što mi do danas nije oprostio. Zamijenio ga je Igor Mezić, koji danas živi u Americi gdje je napravio lijepu znanstvenu karijeru. Završio je Tehnički fakultet u Rijeci, a tamo se usmjerio na područje fizike i svih poddisciplina. Vokal je Vlado Petković, koji je zapjevao tada i nikad više. Znali smo se iz svijeta plivanja. Neko je vrijeme bio izbornik Hrvatske plivačke reprezentacije, a u jednom mandatu čak i direktor reprezentacije. Nije nastavio glazbenu karijeru. Njemu se danas ta epizoda čini kao nešto nadnaravno. Taj nastup bio je zbrda-zdola i nekako smo ga na silu realizirali. Ali bilježi se kao prvi nastup. Sjećam se da je za RiRock trebalo prijaviti tri pjesme i tekstove, a sve je to provjeravala potkomisija za rock OK SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske). Prijavio sam tekstove u trenutku kada ih još nisam imao, ali s obzirom na to da su trebali biti gotovi, brzo sam ih napisao i predao. Tu nije bilo ni stiha ni reda ni rime ni metrike ni koncepta. Ispisao sam tri teksta iz glave i predao ih. Na kraju te tekstove nisam otpjevao, ali neku formu prijave sam zadovoljio. Zvali smo se Cheyenne. Glavna inspiracija bio nam je glavni grad savezne države Wyoming u SAD-u. Poslije toga imali smo još jedan nastup pod tim imenom, ali tada Vlado više nije pjevao.
U kojem si kvartu odrastao?
Odrastao sam na nekoliko lokacija. Kada sam pjevao u bendu Cheyenne, živio sam u Marčeljevoj Dragi. Prije toga išao sam u Osnovnu školu Podmurvice. Dakle, moj kvart bili su Mlaka, Podpinjol, pa gore dio kod INA-inog igrališta i Ulica Paje Širole. U blizini je bila Ulica Giuseppe Duella, u neboderu na broju 2 živio je moj najbolji prijatelj Darko Jurković Čarli. Proveli smo puno vremena zajedno, družeći se i svirajući kod njega ili kod mene.
Već si tada uspješno spajao gitaru, dakle umjetnost i glazbu, i plivanje?
Jesam, kao i danas. Danas obavljam posao trenera i profesionalno sam u glazbi. Na papiru se ništa nije promijenilo.
Znači to su dvije paralelne životne ljubavi koje traju cijelo vrijeme?
Apsolutno. Kada sam se profesionalizirao u glazbi, prvih desetak godina nije me bilo puno u plivanju. Potom sam se aktivirao kao trener. Upisao sam višu trenersku i završio je, pa sam upisao specijalistički studij. Cijelo to vrijeme honorarno sam radio kao trener. Tako je i dandanas. Samo što danas radim uzdignuta čela, svjestan da sam na faksu nešto naučio i da to znanje s iskustvom koje imam mogu prenijeti djeci. U početku sam radio kao praktikant i kao bivši plivač. Kada bi prošišali pogledom bazen, uočili bi da su svi treneri bivši plivači i da većina njih nema diplomu. Nema dovoljno trenera, kao što recimo ima puno ekonomista. Treneri se angažiraju po potrebi. Meni je taj odmak od deset godina izvan svijeta plivanja bio prevelik. Htio sam se vratiti, ali se isto tako ugodno i sigurno osjećati dok obavljam taj posao. Ipak se tu radi o opterećenjima koja djeci dajemo na suhom, u vodi, kroz treninge i sl. Zbog svega toga želio sam imati stručnu podlogu u svom radu.
Kakvi su klinci dok treniraju plivanje? Grizu li? Jesu li ambiciozni?
Kroz moje ruke prošlo je sve i svašta. Kroz naš klub prošla je i jedna cura, Meri Mataja koja je višestruka državna rekorderka u seniorskoj kategoriji. Iza sebe već ima polufinale svjetskoga juniorskog prvenstva, europskoga juniorskog prvenstva, puno nastupa za reprezentaciju Hrvatske, olimpijska je kandidatkinja. Nisam zainteresiran samo za rad s djecom koja kod mene treniraju nego pratim i druge klubove. Evo, Eliza Spajić mi je zapela za oko još dok je bila mala i sićušna, dok još nije bila ni blizu kadetske prvakinje države. Primijetio sam je, prišao joj i dao pet. Ona je u roku od pola godine postala državna prvakinja.
Trener sam u Plivačkom klubu Kantrida. Mi smo se 2014. godine odvojili i napravili svoj klub. Sada postoje tri plivačka kluba: Primorje, Kantrida i Nevera. Puno se toga promijenilo. Kada smo tek krenuli raditi, radili smo gotovo na marginama. Morali smo se izboriti na temelju opipljivih rezultata i podataka, pa i broja članova. Postoje i neki drugi kriteriji kao što je broj medalja na državnim prvenstvima. Trenutačno imamo najveći broj medalja na državnim prvenstvima i na temelju toga sada radimo u boljim uvjetima.
A tvoja djeca? Plivaju li?
Pliva moja najmlađa, ali tek je počela. Ovo joj je druga sezona. Hvata, trudi se. Mene ne želi ni čuti ni vidjeti blizu bazena. Kada joj, dok pliva u moru, nešto kažem, ona se obrecne na mene: „Nisi mi ti trener! Ti si tata i točka.ʺ
Jako atraktivan dio bazena predstavljaju i skokovi u vodu.
Najniža skakaonica je na 1 m, a iduće idu na 3 m, 5 m, 7 m i 10 m. Kada vježbamo s plivačima, ako je skakaonica prazna, djeca pitaju mogu li ići na skakaonicu. I onda kažeš: „Ajde može. S jednog metra.ʺ Uskoro pitaju mogu li na tri metra? Pa kažeš i da to može. Onda se ohrabre i pitaju ako mogu skakati s 5 metara? I dobiju odgovor: „Eeee, to ne može!ʺ
Izdao si novi singl „Pored meneʺ s Anom Kabalin.
Tako je, izveli smo ga na CMC festivalu u Vodicama. Bio je čak i na TV-u kao hit dana. Netko mi je javio za to jer ne gledam televiziju kao nekad. Više se snalazim po internetu jer su se mediji preselili na YouTube i na društvene mreže. Ana mi je standardna suradnica i ako se ona može odazvati, a ja osjetim pjesmu koja mi zamiriše na njezin vokal, uvijek ću je zvati. Jako si pašemo. Pjesma „Pored meneʺ jedna je od pjesama koje će biti na novom samostalnom albumu.
Nagovaraju me snimiti video spot za tu kompoziciju, a meni je pomalo muka snimati spot. Nije vrijeme kao nekad kada se znalo da spot ima određeni broj emitiranja. S vremenom sam se uvjerio da nisam nigdje ili sam vrlo rijetko vidio spotove koje sam do sada snimio. Premijera na televiziji više nema. To je postao preskup format.
S kojim glazbenicima još surađuješ?
Nikolina Tomljanović isto je među mojim stalnim suradnicama, mada priznajem da Anin vokal uz moju boju i moj senzibilitet više paše. Nikolina je dominantna i ima svoj stil pjevanja koje meni vuče na R’n’B. Kad Nikolina počne pjevati, jednostavno me „poklopiʺ. Ana je više paše mom tempu i balansu.
Kada će izaći tvoj album?
Malo ću požuriti s tim albumom. Volio bih da bude gotov do Nove godine jer iza toga imam planove s En Faceom.
Gdje je legendarni En Face danas? Viđate li se, imate li u planu ponovno okupljanje i nastupe?
Planiram okupiti staru ekipu. Jedan od članova En Facea koji je bio u originalnoj postavi, Sanjin Eterović, živi u Zagrebu već desetak godina i bavi se informatikom. Prišao sam mu kao starom prijatelju i rekao: „S tobom sam napravio bend, s tobom bih ga i ugasio.ʺ Ali ne bismo ga ugasili u dramatičnom smislu, već ako još imamo nešto za reći, to bih rado napravio s njime. On se oduševio i dao je svoj apsolutni pristanak. Sada moramo to početi ostvarivati. Jedna od mojih ideja jest da naš album „S dlana Boga pala siʺ objavimo na vinilu. To bi bio trenutak koji će opravdati naš povratak, a uz taj album bit će i bonus stvari.
U kojem studiju obično snimate?
Samostalni album i pjesme snimao sam kod Roberta Funčića. To nije slučajan odabir, s njim se razumijem u svakom pogledu, i kao prijatelj i kao kolega. Glazbeno smo si isto jako bliski, volimo iste stvari i primjećujemo iste detalje na isti način. Jako slično kanaliziramo i doživljavamo glazbu. Jednom ranije Funčić je uspoređivao konzumiranje glazbe nekad i sad. Pričao mi je kako je ljetovao na Ugljanu i da mu je 1970. godine stigla ploča od Jamesa Taylora iz Amerike. Kad je dobio tu ploču, trčao je doma i htio je stvoriti takvu atmosferu da slušanje tog albuma bude skroz po njegovu guštu. Zamračio je sobu, morao je leći na pod jer na podu bio gramofon s dvije kutije koje se nisu mogle micati. Sjeo je i stavio te dvije kutije pored ušiju kao slušalice. Stvorio je ambijent i atmosferu i u tome je uživao. Sjećam se da je rekao kako je bio jako emotivan dok je to slušao. Danas djeca glazbu konzumiraju bez emocija, površno, rade tri druge stvari dok slušaju glazbu, klikaju po mobitelu, surfaju po internetu… On je odradio ozbiljne pripreme prije nego je stavio ploču na gramofon. Ja sam nešto kasnije od njega doživio nešto slično, pa sam jako dobro razumio o čemu govori. I ja sam dijete ploča i kazeta. Poludim kad mi netko kaže: „Imam sve njihove albume.ʺ Možda stvarno netko ima na nekom mediju sve te albume, ali ih je downloadao u pet minuta. Jedan po jedan. Album Rolling Stonesa slušao sam godinama. Tada još nije vladala hiperprodukcija pa je iščekivanje bilo veliko. Naša licencna produkcija radila je malo sporije pa dok bi se taj album pojavio kod nas, znalo je proći puno vremena. Trčali smo u Trst po ploče. U Monfalconeu mi je živio stric, inače tata Nevije Rigutto, išao sam često kod njega s roditeljima. Kad bi došli, kupio bih ploču i onda bismo otišli u posjet kod strica. Dugo bismo se zadržali, tata i stric bi ćakulali, a ja bih ludio. Tamo nisam imao gdje poslušati tu ploču. Onda bi tata čekao ponoć da prođe gužva na granici, pa bismo krenuli za Rijeku. Kada sam došao doma, nisam mogao slušati ploču jer sam morao ići spavati. Izludio bih svaki put i jedva dočekao idući dan da napokon poslušam novu ploču! Tako sam nabavljao svaku ploču, svaki album i u potpunosti ih doživljavao. Sve bih podredio tome. A danas ti neki klinac kaže: „Imam sve njihove albume, ali nisam ih ni preslušao. A nisam ih ni kupio, ništa me nije koštalo!ʺ
Užas! Easy come, easy go.
To je inicijalni problem slušanja muzike, a kao posljedica toga pojavi se još deset drugih problema. Današnja su djeca nažalost prilično površna u svemu.
Danas se premalo čitaju knjige, ponajprije jer postoji još 100 drugih podražaja i objava po različitim portalima. Manje se čita, manje se piše…
Ali ima jedna zanimljiva priča, jedna iznimka. Nedavno sam se na bazenu našao s prijateljem iz Zagreba koji nije književnik, ali je za svoj gušt objavio knjigu, zapravo nekoliko knjiga. Bila je to njegova velika želja, koju je uspio ostvariti. Nešto u stilu memoara, ali nije pisana u prvom licu. Odredio je deset likova iz svoje mladosti, to je bila ekipa koja je intenzivno proživljavala vrijeme raspada Jugoslavije. A njemu je lajtmotiv nogomet, odlazak na utakmice i odlazak na Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiju. Napisao je, kaže, tu knjigu i odlučio mi je pokloniti, s posvetom. Očekivao sam knjigu, kada tamo izvadi on jednu knjižurinu, pa drugu i treću. Svaka u prosjeku ima 500 stranica. Posveta glasi: „ 90-e, Marijan Rastić, izvoli!ʺ Nisam ga htio ubiti u pojam, ali mislim si: „Kada ću to sve pročitati?ʺ Krenuo sam čitati i zanimljivo je. Piše opušteno, neopterećenim rječnikom, nije patio od prevelike forme. Došao sam do 45. stranice prve knjige, ali nekako se bojim uzeti je ponovno u ruke, prestrašim se kad vidim što me čeka. Knjiga je jako lijepo opremljena, ilustrirana, izdao ju je u vlastitoj nakladi i to nije bilo nimalo jeftino. Pitao sam ga što namjerava s njom, a on kaže: „Podijeliti.ʺ Imao je jednu promociju u Zagrebu koju je sam organizirao, predložio sam mu da napravi promociju knjige i u Rijeci. Ali ako me natjera da kažem dvije riječi, morat ću priznat: „Sorry frende, nisam stigao sve pročitatiʺ, ili ću je do tada ipak morati pročitati.
Izdao si i samostalan album Šlager sezone. Tako se jednom davno zvao i jedan festival.
Tako je. To mi je bila inspiracija. Tražio sam pojam koji je popratio moje djetinjstvo. Štos je bio u tome što nisam baš volio Šlager sezone. Nije bio moj đir. Rano sam počeo slušati Rolling Stonese, a u isto vrijeme krenula i euforija oko Bijelog dugmeta. Šlager sezone pratili su starci, za mene je to bila ljiga, nije me to baš zaimalo. Ipak, neke pjesme bile su mi lijepe, ali to si tada nisam htio priznati. Sjećam se nekoliko jako zanimljivih izvođača koji su se pojavili samo tamo i nikada nigdje više. Jedan od njih bio je Fadil Toskić, jako atraktivan, pomalo luckast. Skakao je po pozornici i izazivao reakcije kod publike i medija. Sjećam se i jednog susreta u Hrvatskoj glazbenoj uniji. Kratko sam tamo radio i odjednom sam shvatio da je tamo došao Darko Arkus iz grupe Cod. Oni su bili hit grupa u 1970-ima. Zalijepio sam se za njega i htio sam što više iz izvući iz njega. Pozvao sam bivšeg kolegu iz benda, koji je obožavao sarajevsku pop školu. Rekao sam mu: „Daj, dođi brzo, bilo bi dobro ako možeš doći u roku od sat vremena, hitno je!ʺ On je dojurio. Onda smo Darka Arkusa rešetali pitanjima i zaključili smo da je većina tih dobrih protagonista sarajevske pop škole bila na festivalu „Šlager sezoneʺ. Sjećaš se Hende? Imao je pjesmu „Pet hiljada fitaʺ. Pitamo ga gdje je ovaj, gdje je onaj, a on odgovara kao na kvizu. „Gdje je je Fadil Toskić?ʺ, „Frizer!ʺ, „Šta radi Henda?ʺ „Vozi šleper!ʺ „Gdje je XY?ʺ „Umro!ʺ Naštelao se da odgovara kratko i jasno, ali sve smo saznali. Eto, to su moje poveznice sa Šlagerom sezone od nekada.
Voliš li prirodu? Na Fejsu si prisutan kroz obiteljske izlete u šumu, često posjećujete Gorski kotar?
Rado odemo u Kočevje u Sloveniju, ali Gorski kotar nam je jako drag. Na Učku idemo ako baš moramo, odnosno ako vidimo nesigurnu prognozu na drugim lokacijama. Land Art staza nam je prekrasna. Mislio sam da će jako brzo doći dan kada će nas djeca, koja su sada u dobi 17, 15 i 9 godina, otkantati. Da više nigdje neće htjeti ići s nama. No, nije tako, pogotovo kada je šuma u pitanju svi su uvijek za. Adriano ima 15 godina i bio je odlikaš. Mogao se upisati u bilo koju srednju školu, no on se upisao u Drvodjelsku školu jer sebe jednog dana vidi u drvu, u šumi, na Šumarskom faksu. On želi samo to. U veljači ili ožujku, kada su dani bili kraći, bio sam na bazenu, zove me supruga i kaže da bih morao bi ići po Adriana jer je otišao biciklom daleko, u Gumance. Od Klane do Gumanca ima dobrih 10 kilometara kroz gustu, mračnu šumu u kojoj stoji tabla na kojoj piše „Oprez, područje medvjeda!ʺ. Bio je običan dan u tjednu, u šumi nigdje nikoga, nema izletnika, planinara. On se vozio biciklom kroz šumu, ali u jednom trenutku uhvatili su ga grčevi pa nije mogao ni voziti ni hodati. Ali nekako se došlepao do Drvne industrije u Klani i tamo me čekao. Srećom, imao je mobitel sa sobom, a ja sam od proteklog vikenda još uvijek na automobilu imao stalak za bicikl. Kada smo smjestili bicikl na stalak, osjetim da me netko gleda. Okrenem se, kaad ono – jelen, kapitalac. Kao da pita ima li u bunkeru što za njega.
Uglavnom, pred vikend glavno nam je pitanje kakva je prognoza. Hahlić smo odavno apsolvirali, mom sinu je to sada nula bodova, šetnica. On bi Prezid, Čabar, pa i Kočevje jer je gledao prospekte i mape gdje je i koliko medo prisutan. Medo ga zanima. Kao da želi naletjeti na njega. To je već malo šašavo. U Sloveniji se medo jako razmnožio, a procjene kažu da ima čak devet stotina – skoro kao pasa i mačaka. Što se tiče odlaska u prirodu, imamo sreće da se nalazimo na Kvarneru. Jedno popodne, ako su malo duži dani, dovoljno je da pobjegnemo negdje u prirodu i napunimo baterije. Od podne do tri možeš gdje god hoćeš i još k tome ostane komad subote. Ne treba ti godišnji za otići u šumu.
Dobitnik si Nagrade Grada Rijeke za izuzetan dugogodišnji doprinos na domaćoj glazbenoj sceni, čestitke na nagradi i mislimo da nije mogla doći u bolje ruke. Dobar si, vrijedan, uvijek pozitivan i nadasve kreativan duh ovoga grada.
Stvarno to misliš? Sutra imamo redovnu godišnju skupštinu kluba i uvijek se od mene očekuje da nešto kažem. Do prošlog tjedna to sam htio izbjeći jer sam shvatio da uvijek govorim jedno te isto. Malo nadahnjujem, motiviram, pokušavam utjecati na to da ljudima plivanje mora biti i obaveza i zadovoljstvo. Naravno, velika je odgovornost raditi s djecom. To nije tip posla koji se odrađuje, koji ćeš raditi za sebe i svoju obitelj, nego je potrebno dati nešto dobro i široj zajednici. Djeca pokupe sve ono lijepo što mogu pokupiti od sporta. Sada mi je uletjela ta nagrada. Objavio sam to na Facebooku i počeli su stizati komentari. Barbara Konestabo napisala je: „Ovaj grad bez tebe ne bi bio isti.ʺ Prvo sam pomislio: „Too much, prejak je to komentar, hvala ti, ali nisi trebala.ʺ Prespavao sam i sutradan rekao sam sebi: „Okej, možda moj ego nije nabrijan, a nije ni prenizak. Možda sam skroman, ali ove riječi mogu poslužiti kao moto.ʺ Sada bih rekao svojim članovima kluba: „Potrudite se da naša zajednica bude bolja.ʺ Želio sam iskoristiti te riječi da budu cilj, lajtmotiv iz kojega gradiš nešto više. I to se može za svaku zajednicu primijeniti, dajmo nešto više od sebe.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari