Riječki kazališni Kolektiv Igralke, kojeg čine Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, predstavama “Bakice” i “Crna vuna” osvojio je riječku publiku, ali i onu izvan granica našeg grada i županije. Ovog ljeta članice Kolektiva Igralke organizirale su i edukaciju iz improvizacijskog kazališta u sklopu Ljetne škole Kazališta Ulysses te publici predstavile “IGRE”, koje su premijerno izvedene na sceni Beach bara Prasowski u sklopu manifestacije Ljeto na Kantridi, a koje sufinancira Odjel za kulturu Grada Rijeke. O novom projektu, ali i mnogo šire i dublje, popričali smo s članicama Kolektiva Igralke.
Kolektiv Igralke već je nadaleko prepoznat od strane javnosti nakon predstave „Bakice” i „Crna vuna”. Za početak, možete nam reći kako je nastao Kolektiv Igralke? Zašto baš naziv „Kolektiv Igralke?”
VANDA: Ideja za zajedničkim stvaranjem rodila se negdje u vrijeme studija Glume i medija. Nas četiri zajedno završile smo studij glume u klasi Šerbedžija-Udovički. Već u to vrijeme primijetile smo da nas zanimaju slične teme i vrste umjetničkog izričaja, da nas inspirira angažirana umjetnost i umjetnost u zajednici, a istovremeno smo dovoljno različite da naši karakteri upotpunjuju jedinstvenu cjelinu koju činimo kao Igralke. Naziv Igralke dolazi iz slovenskog jezika, gdje znači “glumice”. Taj naziv objedinjuje naš odnos prema kazalištu, a to je igra. Istovremeno njime kritiziramo hrvatski naziv za scenske izvođačice – “glumice” – koji u svom korijenu ima značenje glumiti – pretvarati se te se želimo odmaknuti od uvriježenog mišljenja o tome što se podrazumijeva pod terminom glumica. Voljele bismo da nas se doživljava kao scenske izvođačice koje se igraju i kritički djeluju u zajednici.
SENDI: Negdje na putu zajedničkog stvaranja otkrile smo da nismo samo glumice ili izvođačice, nego i autorice. Podržavamo se na turbulentnom putu nezavisne umjetničke scene, pokušavajući stvoriti prostor za rad koji želimo: ravnopravan, uključiv, nježan, zaigran, sa suradnicama/ima koje volimo i cijenimo. U poslu kulture i umjetnosti neočekivano je puno raznih vrsta nasilja koji su posljedica odnosa moći, a mi nekako beskompromisno želimo voljeti ono što radimo, pretapati umjetnost i život, stvarati zajednice koje su i važnije od umjetnosti.
Sve vaše dosadašnje predstave uistinu jesu angažirana umjetnost, a iza svake stoji duboka poruka o trenutnom stanju svijeta. Kako to da ste se odlučile baviti upravo takvom, angažiranom umjetnošću i stvoriti retoriku koja će se razlikovati od klasičnog kazališta? Je li vas upravo angažirana umjetnost spojila?
ANA: Odlučile smo se baviti onim što vidimo važnim u društvu koje nas okružuje. Naši profesori Lenka Udovički i Rade Šerbedžija u samom početku studija potaknuli su nas na promišljanje i kreiranje angažiranog kazališta i to jest naša strast.
SENDI: Skupno osmišljeno kazalište, angažirani teatar i kazalište u zajednici kategorije su po kojima smo sada poznate, a kao da nikada nismo svjesno odlučile raditi u tom smjeru. To se dogodilo spontano, iz naše potrebe da istražujemo svijet oko sebe, da saznamo nešto novo o nekim drugim realnostima koje supostoje s našima i da svoja otkrića dijelimo sa širom publikom. Stvarne priče pokazuju se kao moćnije od bilo kakvih fikcija, mijenjaju naš pogled na svijet, što u konačnici jedino može ovaj svijet i promijeniti. Sudeći po interesu i reakcijama publike, ljudi stvarno imaju potrebu za umjetnošću koja nas razotkriva, ali i ujedinjuje. Ljudski faktor naših predstava, kako one nastaju i koji učinak imaju na stvarne živote, nešto je što ne bismo mogle postići “klasičnim” kazalištem.
ANJA: Uvijek ističem da je za mene svaka umjetnost koja dolazi iz dubine ljudske duše – angažirana. Bilo da želite nešto promijeniti, skrenuti pozornost ili zabaviti ljude, ako to radite iskreno, sa srcem, ne podržavajući stereotipe, mislim da je to uvijek angažirano i ta vrsta angažmana nas je spojila. Ako pod tradicionalnim kazalištem smatramo dramsko kazalište bazirano na tekstu koji ima klasičnu formu, onda je odluka da radimo autorske projekte došla iz potrebe da se bavimo temama koje nas zanimaju i o kojima mislimo da je bitno govoriti. Ne kažem da nema dobrih tekstova kojima bismo se vrlo rado bavile, međutim pitanje financija i autorskih prava uvijek je veliki faktor koji moramo uzeti u obzir.
Kako danas gledate na klasično poimanje kazališta, onog institucionalnog, na području Hrvatske? Je li se taj pogled promijenio s nastankom Kolektiva Igralke? Mogu li glumci i glumice opstati od tog posla u Hrvatskoj i ima li ga uopće?
ANA: Smatram da je svaka vrsta teatra važna i može biti kvalitetna u svom žanru. Glumica i glumaca ima puno u Hrvatskoj, a tržište je maleno. Nije lako živjeti od tog posla i važna je snalažljivost i predanost radu, što je lakše čim je ljubav prema poslu koji radiš veća.
VANDA: Za nas je Kolektiv Igralke stvorio novi pogled na profesiju glume, a to je apsolutna sloboda i kreativnost u izražavanju, bez potrebe za odlaskom na audicije i radom pod vodstvom tuđe vizije. Za to su ipak bili potrebni nebrojeni sati neplaćenog producentskog rada, ali i u tome se sve više usavršavamo, a uskoro bih kao glumica i producentica mogla živjeti samo od rada za Kolektiv Igralke. Držimo fige da natječaji dobro prođu
SENDI: Institucionalna kazališta rijetko su mi inspirativna, a nezavisni umjetnici često imaju srca, ali bez samozapošljavanja i adekvatnog financiranja teško se mogu održati na sceni i ne klonuti duhom. Mi smo kao Igralke neka divna sinergija i stvarno vjerujem da smo sila koja nosi neko novo kazalište, ili novo u našem kontekstu. Ipak, čini mi se da smo van Rijeke i Istre prilično “nevidljive” i da još uvijek ne figuriramo na nacionalnoj kazališnoj sceni. Sve u svoje vrijeme
U sklopu Ljetne škole Kazališta Ulysses organizirale ste edukaciju iz improvizacijskog kazališta. Što je zapravo improvizacijsko kazalište i koji su vam bili najveći izazovi?
ANA: Improvizacijsko kazalište je kazalište u kojem ne postoji unaprijed osmišljen tekst ili radnja. Na sceni se dobiju određene upute koje se mogu gledati kao dramaturške smjernice, ali glumac postaje vanjsko oko koje vodi dramaturgiju i režiju. Meni osobno je bio najveći izazov “predati se sudbini” i popustiti kontrolu nad situacijom, za što mislim da je odlična vježba za svakog glumca. Naš voditelj Guillaume Boit naučio nas je “griješiti elegantno”, odnosno prigrliti pogrešku i slaviti je. Tako se u improvizacijskim scenama, kao dijete, prepuštaš igri, imaš vjere u igru i čini mi se da je sama predanost i napetost koja se stvara neznanjem ono što improvizaciju čini čarobnom i zanimljivom.
Smatrate li da je improvizacijsko kazalište premalo zastupljeno u Hrvatskoj? Je li Kolektiv Igralke jedan od prvih u Hrvatskoj koji ga uvodi u svoj „repertoar”?
ANA: Nisam nikad imala prilike gledati improvizacijsko kazalište u Hrvatskoj. Čula sam da u Hrvatskoj postoje festivali i grupe koji na repertoaru imaju improvizacijske izvedbe, ali definitivno se mogu složiti da ono u Rijeci nije zastupljeno. I to je divno jer znači da postoji prostor za glumice i glumce koji možemo puniti, a kako nam je publika pokazala na našoj improvizacijskog igri – postoji i potražnja za njim!
ANJA: Svakako bismo voljele više istražiti improvizacijsko kazalište i alate kojima se koristi. Ukoliko ne uspijemo doći do nekih profesionalnih entuzijasta i zaljubljenika u improvizaciju u Hrvatskoj, proširit ćemo horizonte, kao i do sada, izvan granica naše zemlje. Iz tog razloga, nažalost, ne možemo reći da uvodimo improvizacijske predstave u svoj repertoar (iako bismo svakako to voljele u budućnosti), a reći da si prvi u nečemu uvijek mi zvuči nezahvalno… Sigurna sam da je improvizacijskih predstava bilo i bit će.
Možete li nam prenijeti svoja iskustva vezana uz ovu edukaciju improvizacijskog kazališta? Kako je bilo vama, mentorima, a kako su reagirali sudionici? Što je sve izniklo iz škole improvizacijskog kazališta, koje ideje, misli?
ANJA: Još uvijek čekamo da nam svi polaznici pošalju svoje utiske, tako da ćemo vam onda moći reći više o tome kako je bilo njima. Iz moje perspektive mogu reći da je to bilo jedno nezaboravno i predivno iskustvo. Svaki put kad se poželim povući od svijeta i ljudi (jer realno za to ima puno razloga, haha), upoznam dobrodušne, jednostavne i otvorene ljude koji mi vrate vjeru u čovječanstvo. Na Brijunima se stvorila divna grupa. Svi su došli otvorenih srca, spremni hrabro istražiti nepoznat teritorij koji je pred njima. Smijali smo se do besvijesti, pjevali, brinuli jedni o drugima i najvažnije od svega igrali se. Guillaume, naš voditelj u vježbama improvizacije, vodio nas je s puno obzira i podržavanja. Zaista je vladala dobra atmosfera tih tjedan dana i mislim da smo svi naučili nešto o sebi. Za mene najvažnija spoznaja proizašla s ove radionice je vjerojatno ta da mi je u životu zaista najvažnija ljubav prema onome što radim i dobra zabava – igra, a neuspjeh je dio procesa koji treba objeručke prihvatiti i na njega se naviknuti jer “padamo” stalno. Pitanje je samo kako ćemo se ustati i što ćemo s tom lekcijom dalje.
SENDI: Improvizacijsko kazalište prigrljuje greške koje se u današnjem društvu trudimo svim silama sakriti. Trudimo se pokazati najbolju verziju sebe, onu koju možemo najbolje “prodati”, stvarajući neke idealne i nerealne slike. U improvizacijskom kazalištu ne igraš na sigurno, riskiraš da nećeš biti zanimljiv, privlačan, najbolji, a radiš na tome da si prisutan u trenutku i povezan s ostalim izvođačima i publikom. U tom smislu improvizacijsko kazalište u svojoj formi omogućuje sve što kao Igralke najviše volimo: zajedništvo umjesto kompetitivnosti, ranjivost umjesto maski i savršenstva. Kao odrasli ljudi zaboravljamo se igrati, a kod improvizacije zapravo gledamo odrasle kako se igraju i neopterećeni su ishodom ukoliko je igra zabavna. To je također jedna lekcija koje se vrijedi podsjetiti, bilo da si izvođač ili dio publike improvizacijske predstave.
Je li bilo kakvih anegdota koje bi voljele podijeliti s nama? Nadamo se da se ne vodite onom poznatom „Što je bilo na Malom Brijunu, ostaje na Malom Brijunu”
ANA: Ako je nešto i bilo, ja se ničeg ne sjećam! Mene je ulovila strašna zubobolja, a kako na otoku nema zubara, zadnje dane radionice provela sam grgljajući rakiju. Za sve koji pokušaju isto – i rakiju treba grgljati s dozom jer vam može nagristi zubno meso, a ako pijete čaj od češnjaka izbjegavat će vas i komarci i ljudi.
ANJA: Doručci s osama su zbilja naporni, ali ako im se prepustite mogu biti meditativni.
SENDI: Ana Marija i ja smo prve večeri u mraku hodale kroz šumu na drugu stranu otoka da dođemo do plaže. Osim šta smo zalutale u gustišu, odbljesak svjetlosti s mobitela nekad se odbijao o oči jelena ili drugih životinja. Srećom, nije bilo bliskih susreta, a na drugoj strani otoka nije bilo nikakvih izvora svjetla tako da smo vidjele tisuće zvijezda, a u moru svjetleće planktone. Kao da smo bile u centru svemira… Čarolija!
Je li na tragu edukacije improvizacijskog kazališta nastala i predstava „IGRE”?
ANA: Da! Na radionici smo imale prvi susret s improvizacijskim kazalištem. Tada nas je naš mentor upoznao s improvizacijskim vježbama kroz koje smo prošle i mi i polaznici radionice. Iskustvo koje smo stekle na radionici uvelike nam je pomoglo u izvedbi.
Znači li to da će svaka izvedba predstave „IGRE” biti drugačija ili će se ipak zadržati neke osnovne zakonitosti, esencija izvedbe?
SENDI: Osnovna zakonitost je da se izvođačicama/igračicama zadaju izazovi u obliku uputa za scene. Svaka izvedba bi bila drugačija, makar neke igre i ostanu iste – jer čak i za igre koje znamo publika daje nove upute, tako da je nemoguće da se izvedba ponovi! Veliko veselje je biti iznenađena i improviziranom glazbom genijalnog Osmana Eyublua.
ANJA: Za sad nemamo u planu nove izvedbe predstave, obzirom da je naš “voditelj ceremonije” morao otputovati u Francusku. Nažalost, nismo dovoljno spretne i obučene u tome da same vodimo predstavu, stoga se nadamo ili nekoj edukaciji u tom području, kako bismo same mogle voditi IGRE ili nekom drugom voditelju koji će biti na razini zadatka.
Bojite li se nepoznatog, neizvjesnog, grešaka i svega onoga što vas očekuje, a da niste ni svjesne u predstavi „IGRE” ili pak na to gledate kao na izazov?
ANA: U meni postoji neka zdrava doza straha koja je uzbudljiva! Osjetiti strah i prepustiti mu se za mene je veliki izazov kojeg sam uvijek spremna prihvatiti.
ANJA: Apsolutno se veselim greškama i želim učiti iz njih. Naravno, nema boljeg osjećaja kad uspiješ i ljudi to prepoznaju.
SENDI: To je ono što je apsolutno uzbudljivo kod ove vrste kazališta. Naravno da postoji strah, ali najslađe je kad ga transformiraš u igru i uživanciju! Za mene je to odličan prostor rasta.
Posljednje dvije godine i pandemija naučile su nas što znači neizvjesnost i ono nepoznato. Slabost, greške, manjak kontrole, nepostojeći koncepti točnog i krivog, improvizacija. Kako se glumice i glumci općenito nose s ovim pojmovima uzimajući u obzir da u tradicionalnom kazalištu „sve mora teći prema planu”? Je li teško izaći iz takvih cipela?
VANDA: Budući da smo mi organizaciju osnovale 2019. godine, a prvu veliku premijeru imale u prosincu 2020. godine usred pandemije, smatram da ćemo se začuditi onog trenutka kad nam napokon nešto krene po planu. Mislim da su sve organizacije na nezavisnoj sceni prisiljene na improvizaciju, greške, ispravljanje istih… jer su svi okviri unutar kojih rade stalno podložni promjeni od financiranja do nedostataka u smislu tehničke opremljenosti ili iskustva u novonastalim birokratskim zahtjevima. Upravo zato se ne smatramo samo glumicama nego i producenticama. Ponekad glumimo, primjerice, u predstavama kazališta Ulysses i uživamo u činjenici da moramo brinuti samo za glumački dio predstave, no i kazalište poput Ulyssesa funkcionira po principu improvizacije i snalažljivosti jer se iznosi državne i lokalne podrške godinama smanjuju.
ANA: Leon Lučev naučio nas je da na sceni uvijek postoji plan kojeg treba izuzetno dobro poznavati, a onda, kad krene izvedba, plan treba zaboraviti. U tome je za mene čar kazališta, ne ispunjavati određene planove, već imati otvorene oči i srce za ono što se u izvedbi odvija. Naravno da postoje jasno određene točke koje treba ispuniti, ili tehnički dijelovi izvedbe koji su unaprijed osmišljeni i izvježbani, koji su jednako važni. Ali igra počinje u slobodi koja ne ugrožava ni partnera ni izvedbu, već podržava sve elemente predstave.
Jeste li već na akademiji bile upoznate s improvizacijskim kazalištem i sličnim formama? Pridaje li im se premalo pažnje na studiju? Nedostaje li Rijeci ili općenito Hrvatskoj, takva nezavisna izvedbena scena?
VANDA: Na Akademiji bi ponekad tražili od nas da improviziramo scenu ili nam zadali situaciju, a mi bismo “gradili” karatere, no tek smo kasnije počele istraživati formu improvizacijskog kazališta i upoznale se s konceptima i pravilima igre Impro metode. Naš mentor Guillaume Boit otkrio nam je da veliki broj vrhunskih stand-up komičara i glumaca dolazi iz tradicije improvizacijskog kazališta. Ovakav trening svakako bi pomogao glumicama, glumcima te studenticama i studentima glume koji su zainteresirani za komediju.
SENDI: Forma improvizacijskog kazališta, u tradiciji najpoznatijeg Keitha Johnstona ili drugih, sigurno bi mogla dobiti više prostora na našoj sceni. U stvaranju predstava ili na akademijama često se improvizira, ali to da se igraju improvizacijske predstave, to je zaista rijetkost kod nas. Rado bismo bile kotačić koji uvodi tu scenu.
Psiholog Donald MacKinnon proveo je istraživanje na arhitektima i zaključio da je osnovna razlika između kreativnih i nekreativnih arhitekata ta da se oni kreativni znaju igrati. Je li jednako s glumcima i glumicama? Što za vas znači igra? Odražava li vas igra u tom pogledu „svježima”?
ANJA: Za mene je cijeli svijet igra. Ponekad teška i mučna, ponekad predivna i laka. Ali znati se prepustiti iskustvima koja nas formiraju, zaigrati se i istraživati život, ne držeći se slijepo svojih uvjerenja – to je nešto na što se svaki dan nastojim podsjetiti. Kako bih ostala “svježa” u glavi.
VANDA: Ponekad kad nas uhvati trema pred sam nastup nastup same sebe podsjetimo da je ovo samo igra, kažemo si “Zeka peka, cure”, nasmijemo se, podsjetimo zašto to radimo i da smo uvijek zajedno, onda nam odmah bude lakše.
U „IGRE”, kao što ste i spomenule, pozvale ste mentora Guillaumea Boita, koji je ujedno bio i na edukaciji iz improvizacijskog kazališta. Kako vam je bilo raditi s njime? Jeste li mogle naslutiti prije premijere predstave „IGRE” što bi vam mogao spremiti?
SENDI: Guillaume nam je otvorio prostor za radost u neznanju i veselje u pogreškama, što je bilo najvažnije što smo mogle dobiti. Divan čovjek i duhovit improvizator, bilo je zadovoljstvo raditi s njim, nadamo se da ovo nije kraj suradnje. Premijera je prošla sjajno, uz puno zabave i smijeha s obje strane pozornice, tako da nam se ispunilo sve čemu smo se nadale! Dobile smo puno pozitivnih reakcija i poticaja da nastavimo dalje s improvizacijom, što ćemo se svakako potruditi.
U predstavi „IGRE” publika je također morala aktivno sudjelovati. Često imam dojam da je publika na ovim prostorima dosta pasivna i da se nerado uključuje u takve aktivnosti. Kako improvizacijsko kazalište djeluje u takvim uvjetima? Tko spašava stvar i što može pokrenuti publiku na interakciju?
ANA: Mislim da publika, kao ni mi, zasad nema previše iskustva s takvom vrstom kazališta i s interakcijom tokom izvedbe. I po “Bakicama” smo shvatile da je potrebno malo truda da se publika zainteresira i uključi, samo je važno da se probije led. Mi smo imale puno više pozitivnih iskustva s publikom i njenom interakcijom, nego negativnih. Majstor ceremonije u improvizacijskom kazalištu ima veliku ulogu pri opuštanju i uključivanju publike u izvedbu, a tu je ulogu u “Igrama” imao naš iskusni mentor Guillaume Boit.
Što Kolektiv Igralke planira u budućnosti? Jesu li na vidiku već novi projekti?
VANDA: Pred nama je jedna vrlo zahtjevna i kreativna godina prepuna istraživanja i pripreme za nove autorske projekte. Ponovno surađujemo s našom redateljicom Tjašom Črnigoj, koja je zaslužna za režiju i dramaturgiju predstave “Bakice”, na čak 2 projekta. Jedan od njih nastat će u koprodukciji Makse i Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane. To su organizacije kojima smo se mi kao studentice divile i nadahnjivao nas je njihov rad, produkcija, glumice i glumci.
SENDI: Osim što Vanda i ja odlazimo u Ljubljanu, Tjaša se opet vraća u Rijeku, gdje pripremamo novi autorski projekt u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca. U oba projekta ćemo se na različite, a komplementarne načine, baviti ženskom seksualnošću. Bit će to novo istraživanje i jedva čekamo da vidimo kamo će nas odvesti!
Tekst: Lidija Balog
