Našu predstavu „Bakice“ trebalo bi igrati u Saboru, poručuju Igralke

386

Pogledati predstavu „Bakice“ i nakon toga tek tako otići kući ili na kavu s prijateljicom nije baš jednostavno. Predstava je to koja na direktan način dotiče žene koje u životu nisu imale sreće da ih u zreloj dobi dočeka zagrljaj  toplog doma i sigurnost toliko važna u tim godinama. Čovjek bi pomislio da ih i nema među nama, nekako su nevidljive, ali one itekako postoje. Žive tu uz nas, skupljaju boce ne bi li opstale, jer to im je, uz njihova mizerna ili čak nikakva primanja, jedini način preživljavanja. Neke su žrtve administracije, a nekada su radile posao za koje su školovale, bila mlade, zgodne i dotjerane. Neke jednostavno nisu niti imale tu priliku i ne nose svijetle uspomene iz prošlosti. „Bakice“ su predstava dokumentarnog karaktera i bilo bi sjajno pogledati i dokumentarni film o junakinjama ove predstave, a četiri mlade glumice sjajno su dočarale njihove priče i sudbine. One su ujedno i autorice predstave, nastaloj prema istinitim pričama žena starijih od 65 godina koje žive na marginama društva i svjesne svog siromaštva svakodnevno, uglavnom noću, skupljaju boce.

„Bakice“ su međunarodni autorski projekt umjetničke organizacije Kolektiv Igralke, koju čine Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, diplomantice Glume i medija klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Predstava je nastala u koprodukciji sa Savezom udruga Molekula iz Rijeke, Kulturno umjetniškim društvom Transformator iz Ljubljane, režiji slovenske redateljice Tjaše Črnigoj, u suradnji s riječkim umjetnicama Tanjom Blašković koja je osmislila kostime i Paulom Lugarić, koja potpisuje scenografiju. U Rijeci je do sada izvedeno petnaest predstava, a za svaku se  traži karta više. Cijeli projekt, osim predstave, uključuje i konkretnu podršku ženama koje su svoje životne priče podarile autoricama, ali i same sudjelujući kao savjetnice u pripremi predstave.

Podrška se odnosi na donaciju koji gledatelji daju za programsku  knjižicu i koja se dijeli na četiri dijela: za Albinu, Ljudmilu, Martu i Suzanu. U predstavi autorice iznose i priče o svojim bakama, koje se u svojim zlatnim godinama nalaze u boljoj životnoj poziciji i tako pružaju primjer socijalne sigurnosti, ravnopravnosti i prava na dostojanstvenu starost.

U razgovoru s autoricama predstave, nakon što su „Bakice“ održane u Filodrammatici u sklopu Zoom festivala u organizaciji Drugog mora, saznali smo kakve su reakcije publike, što im znači predstava, kakav su odnos izgradile sa ženama koje su priče o svojim životima utkale u predstavu…

Bakice1 (1)

Na početku razgovora kažu da su reakcije publike uvijek snažne te da ih takve reakcije i komentari uvijek nanovo  iznenade i razgale. Toliko lijepih stvari ljudi znaju izreći nakon što ogledaju predstavu da im je neugodno to dalje govoriti da ne bi ispalo da izmišljaju zbog promocije. Pa je tako, kažu, bilo komentara koji kažu da predstavu treba gledati tisuću puta, a onda dođe netko drugi i kaže da predstavu treba gledati milijun puta. Oni smatraju da bi predstavu trebalo igrati u Saboru, a ideju im je za to dala saborska zastupnica Ivana Kekin, koja je predstavu gledala ovog ljeta na Brijunima.

Predstavu su do sada izvodile na različitim pozornicama. Najdraža su im neformalna mjesta, s obzirom na to da ovo i jeste off-predstava, jedna od najdražih izvedbi bila je ona u skvotiranom dvorištu KA-MATRIX u Karlovcu. Kažu da su se tijekom predstave jako dobro zabavile uz određenu dozu rizika, ali zato je atmosfera bila odlična i publika jako zadovoljna.

Zanimljivo im je kako različita publika dolazi na različita mjesta na kojima se predstava održava i zbog toga predstavu  žele igrati posvuda, dotaknuti što veći broj raznih ljudi.  Njihov je san nacionalna turneja koju bi im omogućilo Ministarstva kulture. „Bakice“ bi željele odigrati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, u ZKM-u, uglavnom u što više kazališta i različitih off- scena diljem Hrvatske.  Dosadašnja gostovanja nazivaju turnejicama, a gostovale su u Radničkom domu Delnice, u Labin Art Expressu i ljetos na Brijunima. I svuda je predstava bila bliska gledateljima, svuda su njihova Albina, Ljudmila, Marta i Suzana bile dobro primljene.

Kada pričamo o tome koliko uopće ima takvih bakica koje u Rijeci žive od skupljanja boca, često u jako lošim, nedostojnim  uvjetima, kažu da su ih do sada vidjele barem dvadesetak, ali svako toliko broj se povećava. One su za društvo gotovo nevidljive, premalo se priča o tim ženama. Ana Marija, koja dolazi iz Varaždina, kaže da ih i tamo ima oko dvadesetak, dakle svaki naš grad ih ima, točan broj teško je znati. Zapravo, ne možete proći nekim gradom, a da ne vidite barem jednog sakupljača ili sakupljačicu boca. Državni zavod za statistiku prema svojim podacima žene starije od 65 godina smatra od siromaštva najugroženijom i najranjivijom skupinom.

Zanimljiv dio predstave priče su njihovih vlastitih baka. Kažu da je to nekako spontano došlo i dramaturški se zaokružilo. Njihove bake, na svu sreću, imaju ljepšu i bezbrižniju starost. U njihovim životima ima više sigurnosti i mira pa time ukazuju na pravo za dostojanstvenu starost.

Prave bakice bile su dragocjena pomoć u radu na predstavi. Prema njihovim stvarnim pričama glumice su napravile autorski tekst. Neke bakice su dolazile na probe, davale savjete, Ljudmila je izrežirala i dio predstave, na primjer kako to sve ide u poslu s bocama, kako treba pretraživati kante i kontejnere. Albina je objašnjavala kako pripremiti boce za prodaju. „Ispeglati“ ih, pažljivo pripremiti da bi ih automat prihvatio i već u sljedećem trenutku zgnječio.  I sve su pogledale predstavu, bile su zadovoljne, ali autorice ih nisu posebno predstavljale publici, niti su ih stavljale u spotlight. Smatraju da je sasvim dovoljno što imaju tijesnu vezu s vezu s njima i što im se zahvaljuju putem  donacija za programske knjižice. Sve se slažu da je to najbolja stvar u ovom projektu,  jer im na taj način mogu konkretno pomoći.

Nisu pokazale neki interes da i same glume u predstavi, zadovoljile su se ulogom ispovjednica i savjetnica. Ipak, jedna kolegica javila je da joj treba starija žena za snimanje videospota. Kontaktirale su Ljudmilu, ona se je javila, odradila posao i dobila honorar. Bila je sretna i priznala je da je to bio najlakše zarađen novac. Kolegica, koja je režirala, rekla je da je bila odlična glumica. Pratila je sve upute i glumila s lakoćom, prirodni talent.

Predstava-Bakice-7-1536×1152

Zaključak je da su to sve inteligentne žene. Mnogo im je toga ostalo od tog prijašnjeg  života, bile su školovane, radile, jedna je bila profesorica kemije. Uglavnom su ih snašle neke administrativne teškoće, jedna je Slovenka, druga  Ruskinja, nisu se uspjele snaći, izboriti na vrijeme za svoja prava.  Česti razlog bile su birokracijske rupe u koje svi upadamo i ih kojih najteže izlazimo. Nakon predstave publika osvijesti problem i mnogi se pitaju – Bože, mene je stvarno strah, što će biti sa mnom jednog dana…  Jer vidite da se to može svakome dogoditi. Glumice priznaju da nakon rada na ovoj predstavi  drugačije razmišljaju o životu. I same rade honorarno, prekarne su radnice – nisu stalno zaposlene i nemaju sigurnost, a brine ih što mladi ljudi odlaze, što nema dovoljno nataliteta, a cijeli sustav funkcionira po principu međugeneracijske solidarnosti. Prije si imao siguran posao do penzije, dobivao si plaću, imao stan, a sada su vremena rizična. I na kraju pitala sam ih što  bi svaka od njihovih žena poručila našim čitateljima, pogotovo ženama. Ljudmila bi rekla  – Je l’ ti se broji staž? Albina smatra da je zdravlje najvažnije, Suzana savjetuje ženama da pokažu zube, a Marta bi rekla da se ljubav ljubavlju vraća. Četiri žene, četiri bakice koje skupljaju boce da bi se prehranile iz dana u dan, živjele koliko toliko normalnih životom, postale su inspiracija za predstavu koja mijenja naš uljuljkani pogled na život. A mladim glumicama i autoricama predstave priuštile su predivno iskustvo stvaranja i provedbu predstave u  projekt koji nas uči kako zajedništvom i pomaganjem ovaj svijet učiniti boljim i pravednijim mjestom.

Tekst: Dunja Pavešić

Komentari