Kako je i kada nastala ideja za Medico?
Nastala je zapravo puno prije nego sam započeo s Medicom. Postojala je od ranije ideja da budem samostalan u poslu, da radim ono što znam i želim, a da pritom nitko ne stoji stalno iznad mene. Ali 1990. godine, kad je startao Medico, počeo sam realizirati ono što sam i ranije priželjkivao u poslu.
Znači li to da ste bili sputani nekim autoritetima, klišejima po kojima se radilo?
To je istina. Dok sam radio u Kliničkom bolničkom centru, radio sam posao koji volim na neki svoj način, ali postojale su norme kojima sam se morao podrediti. Ali u trenutku kad je donesen novi Zakon u Hrvatskoj, i kada se moglo raditi privatno, odmah sam odlučio krenuti samostalno. Nisam ni znao što me čeka, iako danas svi govore kako sam sve dobro isplanirao. Ma kakvi, samo da tada nisam krenuo s privatnom praksom, vjerojatno bih bio otišao iz Rijeke, u inozemstvo, čak sam već imao neke kontakte za posao u Švicarskoj. Sva sreća da nisam otišao, da je ispalo ovako.
Kako ste se osjećali kad ste iz sigurne perspektive liječnika iz javnog zdravstva krenuli u nešto novo, u ono vrijeme potpuno nepoznato za naše prilike?
Istina je da sam krenuo u vrijeme kada nitko nije ni slutio kako će se stvari razvijati na ovim prostorima. Osjećao sam neku snagu i moć da mogu napraviti ono što želim. Ne bih mogao reći da tada nisam imao dobar status u bolnici, svoje kolege, pacijente, ali mislio sam kako ću drugačije organizirati privatnu praksu i da ćemo se postaviti prema pacijentima na način da budemo kvalitetniji, bolji, da im se možemo više posvetiti.
Jeste li zamišljali drugačiju medicinu za svoje pacijente?
Da, iz današnje perspektive to mi je lakše reći, u prvom redu jer sam to dokazao kroz posao u Medicu, ali i zato jer sam u mirovini. A istina je da nisam bio zadovoljan prije 20 godina, kada sam otišao. Istovremeno, najveći dio svog vremena posvetio sam struci, time sam puno dobio ja, ali dobio je i jedan veliki broj pacijenata. Mislim da sam se tu malo i potrošio.
Mislite reći da ste se puno angažirali oko pacijenata?
Danas mnogi pacijenti znaju reći da je taj odnos liječnik – pacijent važniji od terapije. Nije on važniji, ali ako je terapija dobra i ako je medicinska stručnost na visini, pa se u svemu tome skupa pojavi i jedan kvalitetan odnos, onda je to za pacijenta sigurno jako važno. Znao sam reći da bi doktor trebao biti dobar čovjek. Znam da to nije pravilo i da to baš nije uvijek tako, ali trebalo bi biti. Ulazeći u bolest i patnje pacijenata, liječnik se potroši. S druge strane, od prvog dana staža pa do samog kraja karijere, dakle u cijelom tom periodu, jako je bitno potrošiti se. Onda je to to. Za mene pacijenti nikad nisu bili broj, znao sam imati po pedeset poziva dnevno. Tako je bilo i dok sam radio u KBC-u, samo sam to kasnije prenio u privatnu praksu. Moje radno vrijeme je bilo izuzetno dugačko. I u tome sam bio beskompromisan, znao sam odlaziti ljudima kući, nazivati ih i bio sam uvijek od riječi. Možda će netko tko ovo pročita reći da i nije baš uvijek bilo tako, ali devedeset i pet posto ipak jest. Kad se mene nešto pitalo, znalo se da ću ja na neki način pomoći, reagirati i to što treba napraviti. I to čim prije, to me uvijek vodilo. Tako je nekako i nastao slogan koji Medico i dan danas ima, a glasi: “U jednom danu, na jednom mjestu.“ Nekad i ne možeš sve u jednom danu na jednom mjestu, ali trudimo se da tako bude.
Kako je nastalo ime Medico?
Medico je nastao od riječi Med i Co, Med kao medicina, a Co kao computer. Zašto kao kompjutor? Ja sam već tada, prvi u Rijeci, u dijagnostici koristio kompjutorsku tomografiju, a poslije smo kao Medico prvi u Hrvatskoj imali CT u privatnoj praksi. Ujedno, Medico je bio prvi u Hrvatskoj koji je pokrenuo kompjutorski sustav praćenja pacijenta, od ulaza pa kroz cijeli daljnji postupak. U to vrijeme više uopće nismo imali pisaće mašine, pisali smo nalaze i sve vodili kompjutorima. Danas, dvadeset godina kasnije, sve je to normalno, ali tada je to bilo posve novo i pacijenti su se čudili. Sustav sam razvio s jednom malom riječkom informatičkom tvrtkom i tako smo od samog početka povezali medicinu i kompjutore. S obzirom na sve to, na taj spoj medicine i kompjutora i ideju koju sam imao, draga prijateljica moje supruge i mene, jednom je rekla neka se poliklinika zove Medico. I tako je bilo.
U početku je Medico bio ordinacija opće medicine…
Ja sam radiolog, a otvorio sam ordinaciju opće medicine. Imao sam sreću da sam praksu iz opće medicine stjecao u Lici, gdje sam radio u izuzetno teškim uvjetima, u dvije do tri ordinacije, Otočac, Gospić pa Brinje, uvijek me čekala masa pacijenata, to je bilo snalaženje i tu sam se, u tom segmentuopće medicine, naučio brzo reagirati. Iako mi je to puno pomoglo, da bi moja ordinacija opće medicine mogla raditi, odmah sam se okružio specijalistima opće medicine i doktorima specijalistima koje su trebali naši pacijenti. Ujedno sam svojim kolegama dao mogućnost da osjete kakva je privatna medicina, jer sve je to za njih bilo novo. Oni bi u Medicu pola sata razgovarali s pacijentom, dok bi u bolnici za isto potrošili puno manje vremena, jer ih je još šesnaest čekalo pred vratima. Želio sam da oni osjete da je pola sata za tog pacijenta vrijeme koje pacijent zaslužuje, da oni moraju dati sebe pacijentu tih pola sata. Već onda sam znao da je to samo početak i da ću nakon ordinacije napraviti polikliniku, da sam zapravo bacio jedan mali kamenčić u vodu i da se stvorio mali val, od kojeg će nastati veliki valovi.
Dakle pristup pacijentu je bio ključan u Medicu?
U Medicu je ostala praksa koju sam uvijek zastupao, a to je da doktor mora s pacijentom razgovarati, objasniti mu o čemu se radi, reći mu istinu na pravi način, dati mu smjernice, nadu i uputiti ga nekome, čak mu i reći da tamo drugdje ima boljeg, a to su pacijenti znali prepoznati. Znao sam pisati pisma nekim kolegama, preporučiti im pacijenta koji je bio kod nas i kojem oni mogu najbolje pomoći. Nekima je to bilo čudno, ali tako se radi i vani i to bi trebala biti normalna komunikacija. Samo bi te komunikacije trebalo biti više.
Ubrzo nakon Medica u Rijeci je s radom započelo dosta novih privatnih ordinacija…
Neminovno je bilo da se krene u nešto novo. Desila se sloboda mišljenja, bilo je to za puno stvari prijelomno razdoblje, pa je tako velik broj mojih kolega i prijatelja odlučilo raditi privatno. Pitali su me za savjet i normalno da sam ih savjetovao, bezrezervno podržavao, pomagao im koliko god sam mogao. Želio sam da se stvori jedna nova kritična masa vezana za novo, privatno zdravstvo. Tako sam otvorio vidike svojim kolegama. Zapravo – osvijestio sam da mi liječnici, baš kao i stomatolozi, imamo pravo na neku svoju vrijednost, na neku svoju cijenu za ono što radimo. I još nešto mi je poslije palo na pamet. Kada sam vidio kako kolege odlaze u mirovinu, kako ih svi u trenu zaborave kao da nikada nisu ni postojali, a oni su još bili puni iskustva i volje, angažirao sam ih za rad u Medicu. Tako je njih tridesetak radilo u Medicu još godinama, u periodu od jedne do deset godina. Da samo spomenem da najdulje od njih radi moja draga „curica“ prim.dr. Velinka Švalba. Ona uživa u tome i korisna je pacijentima.
U svom poslu ste imali i partnere?
Imao sam partnere, lijepo smo radili zajedno i lijepo smo se razišli kada je za to došlo vrijeme, a i danas sam sa svim svojim partnerima u izuzetno dobrim odnosima. Sa stomatologom Željkom Miljanićem partner sam postao 1993. godine kada je Medico otvorio stomatološku ordinaciju, naše partnerstvo je potrajalo petnaest godina i o tome mogu reći sve samo najbolje. Imali smo divno okruženje, divan odnos i stvorili pravo prijateljstvo koje traje i dan – danas. I nije slučajno da je jedan današnji Medico i jedan Rident nastao iz tada, iz ove perspektive, malog Medica.
Kako se u svemu tome snašla Vaša obitelj?
Imam dva krasna sina na koja sam izuzetno ponosan i divnu suprugu Mirnu koja je uvijek bila uz mene u svemu i sigurno bez njene podrške sve to ne bi bilo moguće. Uspjeli ste u onome o čemu sanja svaki poduzetnik – u zenitu karijere osigurati svog nasljednika dr. Mozetiča i u pravom trenutku prodati Medico. Imao sam ja i drugih ponuda za rukovoditelja, ali pet godina sam tijesno surađivao s dr. Mozetičem i jedino u njemu vidio svog nasljednika. A kad kažete prodaja, dogodilo se da se prvo pojavilo Osiguranje Zagreb i s 50% kupilo Medico, a poslije je došao Basler i kupio njihovih 50% i mojih 50%. Kažu moji prijatelji da bih, da je došao još netko, još jednom prodao za 50%. Ali, šalu na stranu, svoj sam udio prodao pod uvjetom da se napravi novi Medico, da se ljudima koji tamo rade i pacijentima osiguraju najbolji uvjeti, znači najbolji prostor i oprema. Ne znam ima li to itko u privatnoj praksi u Hrvatskoj.
Znači, prodali ste Medico Basleru jedino pod tim uvjetom?
Točno, to je bio moj cilj i uvjet. Inače, među prvima u Hrvatskoj u polikliniku sam “uvukao” osiguravajuća društva i to prvenstveno s ciljem kako pacijenti više ne bi bili ovisni samo o HZZO-u, već da mogu kupiti zdravstveno osiguranje i sami odabrati gdje će se liječiti.
Bili ste liječnik, poduzetnik i menadžer. Jeste li sve sami radili ili vam je netko pomagao, ipak su poduzetnik i menadžer podijeljene uloge?
Ja sam to sve radio sam dok sam mogao, a kada smo 1995. ušli u novu zgradu i zaposlili nove ljude, angažirao sam mladu ekonomisticu Natašu Rubešu Šainović. Nataša je bila dipl. ekonomistica, pametna, vrijedna. Počela je od prijema, preko fi nancija i na kraju je samostalno vodila određene segmente. Mislim da bismo Nataša, Željko Miljanić i ja uvijek mogli napraviti čudo. Danas Nataša radi kao direktorica Ridenta.
Nedostaje li Vam posao i rad u Medicu?
Ja sam se zadnjih godina spremao za mirovinu, imam još dva mobitela i tri broja, ali malo zvone. Super! Igram briškulu i trešetu, ribarim, uživam, uvijek sam govorio da mi je želja vrijeme od šezdesete do sedamdesete godine iskoristiti za sebe. Evo, sutra idem sa svojim prijateljima Marijanom i Željkom na Davis Cup u Split. Ma, predivno!
Ipak još uvijek radite. Savjetnik ste u Medicu?
Da, do konca godine tamo radim kao savjetnik.
Što to točno znači u praksi?
Znate kako se ono kaže – da bi pravi savjetnik trebao savjetovati, pa kada ga netko nešto pita, on kaže: „Hmmm…“, pa kada ga ponovno pita, on kaže: „Gmmm“. U međuvremenu – puno razmišlja u tišini. Ali, ja nisam takav savjetnik. Ja još uvijek mogu koristiti ravnatelju, svima koji tamo rade, kao i Basleru, a zapravo im i koristim. Čak sam par puta branio svoje stavove koji nisu sukladni onome što oni žele čuti, ali im svejedno kažem ono što mislim, pogotovo o razvoju, perspektivi. Čujte, u ovu zgradu i opremu je uloženo šesnaest milijuna eura i ja pomažem stvoriti koncept koji će pomoći da se to iskoristi na najbolji mogući način. (Telefon zvoni – prim. Blažević veselo kaže kako ga zove društvo od riba, pa nastavljamo…)
Svaki utorak igram sa svojim prijateljima briškulu i trešetu, to je jedna divna navika. Onda se poslije nešto pojede i popije, dobro se ispričamo, šalimo na vlastiti račun. Izgubio se taj tradicionalni način druženja, nova generaciju je nekako plastična u svemu, pomalo kao pašta bez šuga.
Sada kada napokon imate dovoljno slobodnog vremena, što najviše radite?
Uživam u moru, suncu, druženju, igram trešetu – radim nešto što nikad nisam mogao raditi. Moj krsni kum dr. Rade Peteh kaže da u penziji radi nešto što nikad prije nije mogao raditi, a to je sretati se i razgovarati s onim ljudima s kojima inače nije mogao. Tako radim i ja, počeo sam tražiti neke ljude s kojima se nisam vidio i čuo godinama. I ovdje sam sada zato jer to želim, a ne zato što mi treba status ili intervju. I možda će nekome moje riječi malo otvoriti vidike i pomoći u nečemu. Treba komunicirati, otvoriti oči i uši. Ja i dan – danas od puno ljudi učim.
Volite li putovati?
Uživam otići u Fužine, Mrkopalj ili Begovo Razdolje, pogotovo zimi. Ili u Istru, Liku – ma, svaki taj izlet za mene je poseban. Proputovao sam i vidio toliko toga, ali nisam baš lud za Tajlandom, Bangkokom ili nekim sličnim mjestima. Zaljubljen sam u ovaj kraj, u Sušak i Rijeku. Gdje god se okrenem i vidim Kvarner – to je za mene to!
Recite mi kako provodite ljeto?
U Njivicama sa ženom i unukama. Imamo tri unuke: Margaretu, Mateju i Ninu. Kako žena i ja imamo dva sina, one su divan nadomjestak. Imali smo ih taman na vrijeme da možemo potrčati za njima.
Razgovarala: Dunja Pavešić
Foto: Damir Škomrlj
