Prolazi mjesec koji započinje danom kada se slavi rad. U Hrvatskoj je čini se više ljudi koji ne rade, od onih koji rade, pa me ne čudi da ti prvi majevi prolaze i završavaju u poniznom jedenju graha, i ponekim mitingaškim govorom, koji je uvijek obojen raznim političkim nijansama, a zapravo se uopće ne bavi radom, radnicima i njihovim pravima. Gdje bi nam bio kraj kada bi nam radna etika bila sličnija onoj protestantskoj? Ovako mi svi padamo u bed jer 1. maj, odnosno svibanj (za jezične čistunce), pada u subotu. Nema spajanja, produženih vikenda i sličnog hedonističkog eskapizma. Možda baš zato izjurimo isprovocirani na ulice, s parolama „vratite nam praznik rada na radni dan“, neka se on slavi prvi radni dan u mjesecu svibnju, koga briga za kolektivne ugovore! Možda bi nas to natjeralo na ulice, kada neće sve ostale silne gluposti naše vodeće garniture. Nas na ulice tjera sunce i pomisao na lješkarenje uz kavicu i razgovor negdje na osunčanoj gradskoj terasi. E, za to se valja potruditi i srediti, i nabaciti lijepi osmijeh, nikad ne znaš koga ćeš sresti, i nehajno za pozdrav poljubiti. Bilo bi super da smo takav mentalitet dok nam u zemlji sve glatko ide, ali očito je sada valjda i slijepcima jasno da kod nas puno toga ne štima. Ali, ne damo se mi. Život je lijep. I dok nas svakodnevno naša premijerka zabavlja novim metaforama o vođenju domaćinstva i zemlje, meni se polako spušta roleta, i želim van iz ove noćne more u kojoj benzin onako potiho poskupi, ukida se harač, ali dolaze novi porezi, premijerka traži autograme od predsjednika države, Luka Bebić priča o krvožednom sustavu, a tko će bolje o tome znati od njih koji nam sišu krv na slamčicu dugi niz godina. Nije da mi nije drago da nam je na čelu države žena, ono u stilu žene za žene, emancipacija, pobijeđeni šovinizam, dominacija muškaraca na važnim funkcijama, ali kada vidim i čujem ženu koja o ozbiljnim stvarima govori koristeći metafore kućanice – pozli mi. Zapravo se nismo odmakli od stereotipa da je žena za kuću i dom. Nije da podcjenjujem domaćice, naprotiv, ali biste li vi dali svoje računalo na popravak zidaru koji ima e-mail i web-adresu? Ili vlast ženi koja dok odlučuje o važnim stvarima u zemlji govori kao o krumpir salati?! A da ne spominjem spot za promociju hrvatskog turizma u kojem je neka lijepa stražnjica izazvala pravu senzaciju, pa se o njoj govorilo i u veleuvaženim emisijama Otvoreno, u Dnevniku, pa sve do žutih magazina tipa Red carpet, trošio se novinarski papir o tome je li ta stražnjica uvredljiva ili ne – ma, čista budalaština. A nitko nije dva tjedna u medijima brujao o tome koliko je taj poluminutni spot plaćen, navodno jako, jako puno. Nitko nije tražio reviziju troška, a moglo se, pa bi onda demantirali te neke cifre od milijun kuna, ipak to ide iz proračuna zar ne, iz vašeg, ali i iz mojeg džepa. Ali, mi ne vidimo stablo od šume, pa udri po stražnjici. Nije se Jadranka ni jednom zapitala koliko košta promoviranje te guze!? Ajde, ima se, od turizma se živi, zar ne, pa niti jedna žrtva nije prevelika? Eto, toliko o tome, osjeća se u zraku nezadovoljstvo tim nekim stvarima koje nam se čine da nisu u našoj moći, i jednostavno nas sve manje brige za političare, lijeve, desne, srednje, jer svi su oni, čini mi se, bili osrednji đaci bez obzira na koju stranu im stavovi naginju.
SPOZNAJA TIJELA
I dok se tako na naslovnicama izmjenjuju ‘velike’ teme, u Zagrebu je otvorena fascinantna izložba Bodies Revealed, s detaljno prikazanim unutrašnjim organima čovjeka. Izložena tijela i sam pogled u taj najsavršeniji stroj, oduzima dah, ali i potiče razvijanje svjesnosti o vlastitom tijelu i načinu na koji se prema njemu ophodimo. Dobro je i poučno vidjeti kako izgledaju pluća pušača, uništena jetra, tumori, kako bi se možda prizvali k pameti i postali nježniji i obazriviji prema sebi. Znam mnoge pušače koji su nakon izložbe, ako ne prestali, onda bar počeli opsesivno razmišljati o napuštanju te nezdrave navike. Začudilo me jedino što nitko iz crkvenih krugova nije pozvao na bojkot izložbe kao bogohulne, jer ipak su to izložena tijela preminulih ljudi, koji bi, eto, trebali u miru počivati, a ne služiti kao izložbeni primjerci. Moram reći da sam tom šutnjom bila ugodno iznenađena. Svakome toplo preporučam posjet izložbi koja je zaintrigirala cijeli svijet, posjetiti je možete sve do 11. srpnja. A u mjesecu svibnju u Zagreb dolazi bend koji je uništio Napster, ako se itko više i sjeća što je to bilo u današnje vrijeme u kojem vlada samo kratkoročno pamćenje, i iako mi zbog toga nisu simpa, mora se priznati da ono što rade, rade vrhunski. Metallica dolazi 16.5. na Hipodrom, stoga pripremite se za vatreni i žestoki spektakl koji spremaju za nabrijane fanove. I ja bih taj koncert proglasila koncertom godina, da se mene pita, a ne najavljeni koncert Lady Gaga, iako me užasno zanima što sprema ta žena koja je zaludila svojim hitoidnim pjesmama pola planeta. I dok vi tako guštate uz more, mi iz Zagreba sanjarimo o tome kako je lijepo sada na obali. Ugodno vrijeme, malo ljudi, bijeg od gradskih zvukova. Priznajem, i u ova teška vremena priuštila sam si kratki ali slatki izlet do Cresa. Tišina koja me obuzela dok sam sjedila u samom centru Belog, neprocjenjiva je, i liječi sve. Isprobajte, ja da sam na vašem mjestu, gradski asfalt bi me jako rijetko vidio.
Eva Krsnik
