A Maša? Maša je pokisla stajala u banci i zurila čas u papirić s visokim brojem svog reda za pristup šalteru, čas u još veći broj koji je stajao na uplatnici. Pitala se, odmahujući glavom, postoji li ikoje doba u ljudskom životu kada se prestanemo blesavo ponašati, kada prestanemo popuštati nekim svojim budalastim hirovima, kada postanemo svjesni da neke naše akcije izazovu i reakcije, u ovom slučaju, reakciju bijesa i nemoći? Makar, znala je dobro što je čeka samo par sati nakon učinjenog.
A sve je počelo iz čiste dosade još u siječnju…
Isti je počeo prebacujući k sebi južinu s kišom i mlakim temperaturama. Povratak na pravi posao nakon desetak dana rastrganih s blagdanima nikada nije bio jednostavan, a onako, s kišobranima u rukama i oblačnom kapom nad gradom, izgledalo je još teže. I bilo je teže. I to mjerljivo brojevima. Par kila nakupljenih standardno zahvaljujući tradicionalnom prežderavanju i izležavanju po kući. Pola konfekcijskog broja, jedna rupa na pojasu… Ma, znate kako se to već mjeri.
I tako, otežalih duša i tijela gnjilile su Ivanka i Maša u uredu usporeno obavljajući što se obaviti dalo.
A nije bilo toga puno za napraviti; siječanj je poslovno bio nekako mirniji, podređen svođenju računa zapravo više nego euforični prosinac.
I dok je Maša slobodne minute kratila slaganjem mahjonga na kompu, ona koza od Ivanke kratila je svoje slobodne minute pregledavajući portale. Svako malo bi se čulo: „Ma ideš!“ Zatim: „Pa nije valjda toliko!“ Pa onda: „Ma ja to moram ić’ vidjet.“ Maša nije obraćala pažnju na usklike, makar je naslućivala čarobnu riječ koja se krila iza glasnih komentara – sniženja! „Sniženja su!“ u isti je čas glasno rekla Ivanka, ustala se sa stolice, podbočila se i dalje gledajući u ekran računala. „Slušaj“, pogledala je u Mašu, „što radiš popodne?“ O, znala je Maša kamo to vodi. Poznavala je taj pogled, taj stav koji je prethodio konačnoj odluci. „Ništa, pretpostavljam“, odgovorila je Ivanka umjesto nje.
„Slušaj“, nastavila je, „ovo se ne smije propustiti. Idemo danas dok još ima za izabrat’ brojeva, a?“ Mogla je reći da zapravo nije slobodna popodne, da joj nije zgodno, da je boli glava. Mogla je jednostavno reći – ne. Mogla je. Ali nije. Uostalom, što fali šetnji po dućanima? Pa može se i kupiti štogod na sniženju. Između sjedenja po kući i jedne dobre šetnje s Ivankom, pa makar i po šoping-centru, birala je ovo drugo. A mogla je reći ne.
Odmah nakon posla krenule su u akciju. Prethodila je tome jedna kava za opuštanje i osvježavanje, a onda su startale. Maša bi dala ruku u vatru i zaklela se na sve što joj je sveto da od svih poroka koji joj se mogu staviti na dušu šopingholičarstvo nije jedan od njih. Štoviše, rekla bi za sebe kako u stvari ne voli kupovati, kako joj umjesto odmora i užitka traženje pogodnog odjevnog predmeta predstavlja vrhunsko trauma-iskustvo. Ma sigurno ste doživjeli one šokove kad samouvjereno tražite „vaš“ broj, a u kabini shvatite da s tim istim brojem možete kupiti eventualno rukavice. Ili još bolje! Kada tražite „vaš“ broj, a prodavačica sumnjičavo zavrti glavom, onako, upitno otvorenih očiju dok vas mjerka oko struka i ipak vam gurne u ruke još jedne hlače, jednake, ali veće. Da ipak probate i te. Užas.
Unatoč tome, Maša se veselila jer je već u prvom dućanu maznula majicu koja joj je zapela za oko po 60% nižoj cijeni. Ivanka je kupila dvije. U sljedećem dućanu zavrtjele su se kod nekih kapa, marama i šalova. „Zima ti tek dolazi!“ mudrovala je Ivanka. „Vidi, ovaj ti košta manje od onog što si ušparala na majici. Bome, ja ću si uzet’ i rukavice“, mašila je Ivanka, što Maši, što sama sebi. Naravno da je legao i šal – ionako je toliko ušparala na majici. I više. Onda su zašle među cipele. Jesu li joj trebale? Zapravo – ne. Ivanka je krenula u potragu za sniženim modelima, a Maša ju je pratila bude li trebalo pridržati najlone i torbe. Ivanka je zakoračila među jedan od onih brojnih paravana i pobjedonosno digla obje ruke (s najlonima i torbom) u zrak. Pobjeda! Jesensko-proljetne, besramno skupe salonke išle su za 70% nižu cijenu… ‘Ajmoooo! Crne ili bež? Ili crvene? „Slušaj, ako kupiš i jedne i druge manje te dođu nego jedan par pred sniženja. Je l’ ti trebaju i crne i bež?“ pitala je Ivanka.
Maša još nije ni stigla reći da joj zapravo ne trebaju ni jedne, a Ivanka je samo nastavila: „Onda si kupi jedne i druge!“ Rečeno, učinjeno. Obje su kupile po dva para. Ionako je to bilo manje nego jedan par prije samo deset dana – isplati se biti strpljiv. „’Ajmo na kavu“, molila je Maša kojoj je sada bilo već pomalo dosta hodanja. „Ne“, kratko je odvratila Ivanka. „Gle’, što danas uhvatimo, uhvatile smo. I gotovo. Poslije neće bit’ broja ni kroja, a ja ću se samo grist’ zašto nisam uzela kad je bilo vrijeme“, u letu prema novom izlogu, požurujući je rukom, mljela je Ivanka. Zastala je čas pred staklenim vratima i značajno namignula prema natpisu: Kupiš dva – treći gratis! Kupile su svaka po dva i svaka je treći dobila gratis, a Maša je znala da joj ni onaj prvi, ruku na srce, nije trebao.
Orgijanje po dućanima se nastavilo. Torbe i novčanici bili su na rasprodaji po smiješnim cijenama, spavaćice koje Maša nije nosila od kad je napunila devet godina, čarape nisu bile snižene jako, ali su u svakom slučaju bile povoljne. Uzela si je i dvoje termo-soknice koje su bile malo više snižene. „Na što ću pak to nositi?“ pomislila je naglas dok je plaćala na kasi. „Na nove salonke, ako ti se bude htjelo“, šapnula joj je Ivanka koja je stajala pored nje s karticom u ruci, zavjernički namigujući. Ušle su potom u dućan sa sportskom opremom, i izašle iz njega kad su se dogovorile da reketi stvarno jesu na nevjerojatnom popustu, ali da bi ipak prije trebalo naučiti igrati tenis, pa tek onda kupovati rekete. „Iako, i o tome bi se dalo raspravljat’, znaš? Jer, gle’, kad bi imale rekete doma, možda bi se i odlučile ići kamo naučit’ taj tenis“, budalila je Ivanka, s licem dovoljno ozbiljnim da se Maša malo zabrinula. Potom je krenula prema dućanu s ručnicima i posteljinom, ali ju je Maša uspjela potegnuti za jaknu i odvratiti od nauma da idu gledati posteljinu.
Ali su zato provele sat vremena u dućanu s donjim vešom – sve je bilo na 50% – gdje ćeš proći mimo, a da se baš niti ne osvrneš?! Znojne, umorne, pune vrećica, zastale su užarenih očiju razmišljajući jesu li propustile koju trgovinu. „Meni je dosta. Ali stvarno mi je dosta. Umorna sam i ne mogu više. Možemo još sekundu sjest’ i jedino želim ić’ doma“, rekla je Maša, a Ivanka mutavo kimnula glavom u znak slaganja.
Znala je Maša već tada, bez zbrajanja računa, vrteći cifre u glavi samo onako, ugrubo, da je zgriješila bludno prema svojem tekućem računu. I da će to račun, zahvaljujući kojekakvim odgodama plaćanja, saznati taman na početku proljeća.
I zato je sada, nakon mjesec i pol, čekala svoj red u banci. Za pozamašnu svotu koju je, i s odgodom i bez nje, morala platiti, drugdje bi joj uzeli proviziju veću od deset kuna. To je ipak nešto što si nakon povoljnog šopinga po rasprodajama danas malotko može priuštiti.
Leona Bilbak
