Jadranko Hodak, inženjer građevine poznatiji kao Bloger Krule, u iskrenom razgovoru otkriva kako je slučajno završio na pozornici, zašto su mu nastupi postali psihoterapija te smatra li da je njegov uspjeh zapravo odraz teškog života u Hrvatskoj.
Jadranko Hodak, bloger poznatiji pod pseudonimom Krule, čovjek je dva svijeta. Po danu inženjer građevine, po noći jedan od najtraženijih i najpopularnijih satiričara i stand-up komičara u Hrvatskoj. Rođeni Ličanin s riječkom adresom, čije nastupe publika diljem zemlje iščekuje mjesecima unaprijed, u opuštenom razgovoru na Radio Rijeci progovorio je o svom putu od bauštele do zvijezda, o tome zašto Hrvati razumiju humor, ali ne i satiru, te o gorko-slatkoj tajni svog uspjeha.
Od ličke lopate do riječke pozornice
Iako danas slovi kao jedno od zaštitnih lica riječke scene, Hodak je rođen u Ogulinu, a odrastao u Lici. Njegovo ime, Jadranko, ironičan je pečat sudbine obitelji koja je, kako kaže, uvijek težila moru, a završila u unutrašnjosti.
“Brat mi se zvao Dubravko, pa su valjda nastavili u tom tonu. Cijeli život su htjeli biti u Dubrovniku, na moru, na Jadranu, a završili su u Lici. Čudim se da me nisu riješili lopatom”, kroz smijeh priča Krule, aludirajući na stereotipe o svom rodnom kraju. U Rijeku je stigao 1995. godine na studij na Građevinskom fakultetu, odslužio vojni rok i odlučio ostati. Grad mu je, kaže, predivan, no asimilacija nije uvijek tekla glatko, pogotovo kada se susreo s jezičnim barijerama.
Slučajni komičar gurnut pod svjetla reflektora
Njegov ulazak u svijet satire i komedije bio je sve samo ne planiran. Nakon što je oko 2000. godine pokušao napisati roman i odustao nakon dvanaest stranica, spisateljsku strast oživio je 2008. pokretanjem bloga. Prva promocija knjige u Rijeci, negdje 2011. godine, bila je više druženje s prijateljima nego književna večer.
“Pitao sam vlasnika kafića mogu li ugostiti četrdeset ljudi i počastiti ih, ali i donijeti svoje piće da uštedim. Došlo je četrdesetak ljudi, malo smo popričali, ja nisam ni jedan tekst pročitao”, prisjeća se Hodak. No, fotografije s te “promocije” vidio je netko iz Zagreba i pozvao ga u jedan klub. Tamo ga je dočekalo stotinjak ljudi, a vlasnik ga je zamolio da ipak nešto pročita s bine. “Doslovce su me odnijeli na binu jer ja nisam htio. Upalili su mi mikrofon i tako je sve krenulo. Skužio sam da je lakše, ne moram ići od stola do stola”, priča Krule. Taj ga je nastup lansirao na pozornice diljem Hrvatske, od Splita i Zadra do Karlovca.
Hrvatska kao Alan Ford: Zašto satira pogađa u sridu?
Hodak ističe kako je satira, a ne humor, temelj njegovog rada. “Humor je samo posljedica. Satira je vrlo ozbiljan posao za ljude koji nisu opterećeni ničim”, objašnjava. Problem vidi u tome što Hrvati, iako imaju razvijen smisao za humor, često ne razumiju satiru, pogotovo političku.
“Kad se bavim društvenim temama, svi se pivaju od smijeha. Ali kad taknem politiku, točno vidiš da ljudi nisu dovoljno samokritični i uzimaju politiku maltene kao dio obitelji”, kaže Krule. Kao primjer navodi parodiju u kojoj je napisao da su umjesto venezuelanskog predsjednika Madura greškom oteli Zorana Milanovića. “Ajme, što je bilo reakcija… Ljudi su shvatili ozbiljno”, kaže on, dodajući da je hrvatska stvarnost toliko apsurdna da često nadmašuje i najluđu satiru. “Mi živimo Alan Ford. Naslov u novinama: ‘Lažni liječnici i svećenici izvlače novac od građana’. Pa što je to nego Alan Ford?”
“Kreten lički, išao je pišati!”
Kao “prišlić” u primorski kraj, Hodak je na vlastitoj koži osjetio kulturne i jezične šokove, što danas vješto koristi u svojim nastupima. Prisjetio se anegdote s gradilišta u Matuljima, gdje isprva nikoga nije razumio.
“Kolega je rekao drugome: ‘Ren curat’. Ja sam razumio ‘Cura ti dolazi’. I k’o za vraga, ovaj se vraća i zakopava šlic. Pomislim, baš je brz. Onda ga treći kolega pita: ‘Dragane, kade si bil?’, a on odgovori: ‘Gori, san cural.’ On mene pogleda i kaže: ‘Kreten lički, išao je pišati!'”, prepričava Hodak uz smijeh, ilustrirajući svoje “Izgubljene u prijevodu” trenutke.
Tajna uspjeha? Težak život i smijeh kao lijek
Na pitanje o tajni svog uspjeha i rasprodanih dvorana, Krule nudi iznenađujuće gorak odgovor. Njegov uspjeh, smatra, izravan je odraz teške situacije u zemlji.
“Tajna mog uspjeha je to što mi svi živimo život kakav ne zaslužujemo. Da smo mi u jednoj Švicarskoj, ja ne bih imao posla. Švicarska nema stand-up komičara. Čemu? Plaća ti je osam tisuća franaka. Zašto je Alan Ford bio uspješniji kod nas nego u Italiji? Zato što je tamo život bio dobar”, analizira Hodak. “Je li uspjeh skupiti četiristo ljudi koji teško žive i pričati baš o tom životu, a oni se smiju?”
Za njega su nastupi postali oblik psihoterapije. Smijeh publike ga, kaže, resetira i ispunjava. A da je i on psihoterapija za publiku, svjedoči poruka koju je nedavno primio. “Majka, udovica, muž joj poginuo na građevini. Dvoje djece joj je od svog džeparca kupilo kartu da dođe na nastup. Žena mi se zahvalila i rekla da se ne sjeća kad se zadnji put tako nasmijala. To me ispunjava”, iskreno kaže Hodak.
I dok njegov kalendar za prve mjesece u godini puca po šavovima od nastupa diljem Hrvatske, od Varaždina i Zagreba do Pazina i Lopara, jasno je da je formula “teška hrana za teška vremena” pronašla svoju publiku. Jer u zemlji gdje je stvarnost često smješnija od vica, smijeh nije samo zabava, već i prijeka potreba. A Jadranko Hodak tu potrebu isporučuje u obilnim porcijama.
