Engleska dramaturginja Dodie Smith je napisala predivnu dječju bajku, zahvaljujući svojim četvoronožnim ljubimcima. Nije oklijevala ustupiti “101 Dalmatinca”, studijima čuvenog Disneya i ostati nepoznata!
Sve je započelo neumjesnim zapažanjem jednog prijatelja gospođice Smith koji joj je povjerio: “Od tvojih psića bi se mogao napraviti predivan i udoban kaput”. Nije poznato da li je poznanik bio u rodu sa Cruellom iz Pakla, ali istinita priča o psima Dodie Smith, koji su ugledali svjetlost dana u predivnoj nastambi Santa Monice, u srpnju 1943. godine je jako dopadljiva. Plodovi velike ljubavi Buzza i male Folly, kojoj je bila potrebna hraniteljica zbog brojnih nasljednika, psići su i junaci romana u kojem se njihovi roditelji zovu Pongo i Missis. Njima je, također, bila potrebna pomoć pa su vlasnici pošli u potragu za još jednim, većim psom. Pronašli su napuštenog dalmatinskog psa Perditu, kojoj su dali ime po ličnosti iz Shakespeaereove “Zimske bajke”. Na žalost, epizoda je bila ukinuta u crtanom filmu Walta Disneya.
Kao što obično biva, originalna priča je adaptirana na velikom ekranu, a pseći par se ograničio na Ponga i Perditu. Ako je film iz 1961. godine dopadljiv, treba nanovo pročitati roman Dodie Smith, pravi trezor fantazije i humora koji otkriva vješto pero i spiritualne dijaloge. Ne treba zaboraviti da je spisateljica najprije dramaturginja te je teatar njena naprivlačnija domena izražavanja.
Rođena 1896., najprije je htjela biti glumica. Zanimljivo da je postigla scenski uspjeh zahvaljujući predstavi “Dragi Octopus”, svom najvećem teatarskom uspjehu.
“Prije Drugog svjetskog rata drame i komedije bile su često izvođene”-ističe engleski književnik Julian Barnes, koji se pobrinuo o njezinom književnom naslijeđu, nakon izčeznuća, krajem studenog 1990. godine. 
Kada je započela dječju knjigu, Dodie Smith već 60-godišnjakinja je odabrala poznat sadržaj: dalmatinske pse. Prvi, Pongo joj je oduvijek bio najdraži, pa je tako nazvala i svog psećeg junaka. Godinu ranije je u osobnom dnevniku, čija su četiri toma objavljena između 1974. I 1985., napisala kako je otkrila djela spisateljice Enid Blyton, autorice “Kluba Pet”. Kolegica je nadahnula za dječji roman i ništa nije moglo spriječiti ostvarivanje nauma, posebno dob njezinih budućih čitatelja, privela je brzo, uspješno pisanje kraju. Julian Barnes se prisjeća njihovog prvog susreta, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća: “Dodi je imala skoro pola stoljeća više od mene, ali smo se odmah razumjeli. Nisam osjetio dobnu razliku jer je nju sve zanimalo. Kada su Beatlesi postali poznati, kupovala je njihove vinilne ploče i napisala im dugo pismo o opasnostima uspjeha. Imala je skoro 7O godina, ali to je bila odlika njezine osobnosti.
U Hollywoodu Dodie je vozila Rolls
Zbog “101 Dalmatinca” spisateljica je ušla u pseću fantaziju, izokrenuvši uloge. U romanu su oni psi “mladih vlasnika, nježnih i veselih, koji su i pokorni”. Priča je ispričana s psećeg gledišta, pa se čitatelj susreće s brojnim kokerima, ovčarima i 101 malim junakom dalmatinskog porijekla, među kojima su najpoznatiji Patch, Rolly, Polly i Lucky.
“Kada bi psi znali čitati, nikada se ne bi odvajali od knjige”- napisao je jedan kritičar u jesen 1956. godine.
Spisateljičin prijatelj, isti koji je iskazao neobično zapažanje o mantilu je imao genijalnu ideju o poklanjanju djela Waltu Disneyu, odnosno D’Issignyju, jer je po ocu poticao iz galske oblasti Normandije, dok mu je majka bila njemačka Židovka. Slavni Amerikanac je umio prepoznati dobar sadržaj pa su Dodie i njezin suprug Alec Beesley, koji su za vrijeme drugog planetarnog sukoba bili u Los Angelesu, pa ostali duže jer je Beessley imao problema u Engleskoj, zbog svog protuvojnog stava. Dodie je pisala scenarije, a stalno su odgađali povratak u Europu zbog zabrana i različitih životinjskih karantina. Par se sprijateljio sa redateljem Charlesom Brackettom koji je ostvario prvu uspješnu verziju “Titanica”. On je i pokazao tekst Disneyu. Po sjećanjima Juliana Barnesa, “Dodie je bila jako zadovoljna crtanim filmom, a posebno jer je skupo prodala autorska prava”. Dodie Smith je voljela razbacivati novac pa se vozila u Rolls Royceu, a stalno je kupovala skupocjenu odjeću.
Julian Barnes se odmah odazvao njenom pozivu da se brine o književnoj ostavštini i nastojao je da njeno spisateljsko stvaralaštvo ne padne u zaborav! Djelo Dodie Smith nazvano “I Capture, I Castle” je danas smtrano jednim od engleskih klasika.
“Sjećam se da je Dodie odbijala prevođenje knjiga na kineski jezik jer je saznala da Kinezi jedu pse. Kratko vrijeme nakon odlaska u vječnost Dodie Smith, dobili smo ponudu jednog kineskog izdavača za prevođenje i objavu njezinih djela. Nisam znao što učiniti. Cijeli odbor za ostavštinu je odlučio, pošto se aktualno u Kini jede mnogo manje pasa, nego ranije , prihvatiti ponudu. Tako se na tisuće malih Kineza zabavljaju čitajuci zabavne pseće doživljaje, poput ostale djece svijeta”.
Džana Mujadžić
