Ukrajina pobijedila u napetom glazbeno-političkom trileru

    251

    Novi sustav bodovanja iznjedrio je nekoliko iznenađenja i više nego uzbudljivu završnicu večeri u kojoj nije nedostajalo aktualnog pop zvuka pomiješanog s EDM-om, uobičajenog blokovskog glasanja i okretanja cijele priče na politiku.

    Najkontroverznija pjesma ove godine, “1944” ukrajinske predstavnice Jamale, čiju su diskvalifikaciju Rusi tražili čim je izabrana te prijetili bojkotom, na kraju je proglašena najboljom nakon što su glasovima žirija pridodani glasovi publike. Na drugo se mjesto plasirala Australka Dami Im s pjesmom “Sound of Silence”, a na treće Rus Sergej Lazarev s “You are the only one”. Naša predstavnica Nina Kraljić nakon dobrog početnog starta s glasovima žirija, na kraju je došla na 23. mjesto.

    U finalu natjecanja za najbolju europsku pjesmu sudjelovalo je 26 zemalja, a Hrvatska se u finale vratila nakon 2 godine pauziranja, čemu je prethodilo još 5 godina neplasiranja među najbolje. Nina Kraljić, 23-godišnja studentica (opet taj broj 23!) i pobjednica prve sezone “The Voicea”, nastupila je 17. po redu s pjesmom “Lighthouse”, iza koje kao autori glazbe i teksta stoji austrijski dvojac Popmache, dok je producent Thorsten Broetzmann. Uz nju nastupili su i prateći vokali Andrej Babić, Danijela Večerinović, Lino Lacmanović Ćućić i Martina Majerle. ono što je privlačilo jako puno pozornosti bila je haljina modnog dizajnera Jurja Zigmana, teška 16 kilograma, na čijoj je izradi tim ljudi radio gotovo 20 dana.

    Kako je sve proteklo

    Finale je započelo šetnjom predstavnika svih zemalja s glazbenom podlogom sastavljenom od hitova švedskih elektroničara poput Aviciija i Swedish House Mafie. Kasnije tokom večeri smo ponovo imali prilike vidjeti jedan lijepi medley velikih glazbenih hitova iz proteklih par desetljeća, a čiji su autori bili upravo Šveđani. Općenito su se organizatori jako oslanjali na tu izraženo izvoznu švedsku glazbenu industriju – Švedi već dugo dominiraju pop industriju na globalnoj razini i to nije nimalo slučajno.

    S druge strane, Šveđani su se i produkcijski ponašali jako racionalno i postigli odličan dojam cijelog showa trošeći nekoliko puta manje novca od organizatora proteklih godina. Procjena se kreće na oko 100 milijuna kuna, što se može zahvaliti i ranijem iskustvu organizacije te korištenju obilja tehnoloških efekata čiji su trošak prebacili na izvođače. Da, dobro ste pročitali, pozornica je bila besplatna, no izvođači su plaćali svaki mogući dodatak na njoj, od najobičnije stolice ili kaveza do hologramskih rješenja i spektakularnih vizualnih manipulacija.

    Tu štedljivost možemo promatrati i kroz prizmu aktualnih problema s kojima je Europa izazvana: performans robota u drugoj polufinalnoj večeri povežimo sa stanjem rada u budućnosti, dok je plesna točka u prvoj polufinalnoj večeri jasna asocijacija na izbjegličku krizu. Situacije su to u kojoj jednostavno nema mjesta rasipanju novca. Da organizacija Eurosonga ozbiljno shvaća taj isti novac svjedoči izbacivanje Rumunjske zbog duga prema Europskoj radiodifuznoj uniji. To je prvi put da je neka zemlja izbačena zbog tog razloga.

    Vrhunac večeri – Justin

    Vijest koje je mnoge iznenadila prije koji dan bila je ona kako će Justin Timberlake izvesti svoj novi singl “Can’t stop the feeling” premijerno upravo na finalnoj večeri Eurosonga. Zapravo to i nije toliko čudno: Eurosong se vrlo pomno prati u SAD-u i tko god prati, zna koliko Amerikanci ‘žale’ što ne nastupaju na toj za njih i čudnoj i čudesnoj glazbenoj večeri. Pa, evo sad je jedna uspio. Ktome, autori Justinove pjesme, ali i dobrog dijela pjesama koje su na Billboardu, poznati su švedski autori Max Martin i Shellback. Tu se opet vraćamo na ono o dominaciji u pop svijetu… Američka je publika uživala u prijenosu uživo, lišena klanovskih prepucavanja između zemalja. Blaženi bili.

    Otkud sad tu Australija?

    Druga stvar koja je površne pratitelje Eurosonga iznenadila je nastup Australije, koja zapravo već dobrih 30 godina prenosi natjecanje i ima golemu bazu fanova. Lani su nastupali izvan konkurencije, a ove poslali zgodnu pjevačicu korejskog porijekla Dami Im, pobjednicu tamošnjeg X-Faktora, i to s jednom od najboljih pjesama natjecanja, što svjedoči i činjenica da bi upravo Australija pobijedila da se pitalo samo žirije – po njihovim je glasovima bila uvjerljivo prva! I hrvatski je žiri upravo Australiji dao 12 bodova. Koje bi to samo veselje bilo među svim onim tisućama Australaca koji su uživo pratili prijenos (izračunajte vremensku razliku, pa će vam ta fanatičnost biti jasnija). Uz to, da je Australija kojim slučajem stvarno pobijedila, ne bi se natjecanje selilo ‘down under’ već bi u suradnji s nekom od zemalja organizirali natjecanje negdje u Europi.

    No, da publici nije baš do sofisticiranih nastupa i kvalitetnih pop pjesama pokazalo se već u polufinalima kada je ispao jedan Island, a provukli se neki europski predstavnici gdje je više nego očito da su glasovi padali na konto ljepuškastih pjevača, a ne njihovih pjesmica. Da sad ne spominjemo jednu Armeniju gdje je više od osrednjeg glasa pjevačici donijelo pokazivanje nogu…

    I onda su došli glasovi publike…

    Australija je uvjerljivo vodila glasovima žirija, na koje otpada 50% glasova. Publika iz 42 zemlje putem televotinga dodala je drugih 50%, koji su se raspodjelili po novom i na prvu ne baš lako shvatljivom sustavu na sve. Mi tu nismo bogzna kako dobro prošli, no zato je bilo napeto do samog kraja i to, zanimljivo, između zemalja koje nisu dio Europe: Australije, Rusije i Ukrajine. Na kraju se sve svelo na 2 zemlje koje su i u stvarnom životu u sukobu, barem kad su političari u pitanju, Ukrajinu i Rusiju. Ukrajina je po glasovima publike dobila dovoljno bodova da se popne na vrh, a Rusiji je ipak nešto bodova nedostajalo da bi to promijenila.

    Ispalo je da su žiriji bodovima nagradili Ukrajinu, dok su ljudi više glasali za Rusiju. Isto tako, iako si žiriji Rusije i Ukrajine nisu međusobno dali bodove, publika je rekla svoje: ruski glasači dali su Ukrajini 10 bodova, a ukrajinski 12 bodova Rusiji. Tako nekako treba promatrati i glasovanje u našoj regiji: Hrvatska je od BiH dobila 4 glasa, od Makedonije 6, a od žirija ostalih susjeda 0. No, kad se pitalo publiku, hrvatska je Srbiji dala 12, srpska publika Hrvatskoj 4, crnogorska 6, makedonska 5, slovenska 8, a publika iz BiH za Ninu Kraljić izborila je 10 bodova.

    Sve je to politika

    Prosječan je Hrvat odlučio izdvojiti malo vremena uz TV da se opusti od partizana, ustaša i Drugog svjetskog rata kojim ga politika bombardira svaki dan, a kad ono eto ti rata i na Eurosongu – pobijedila je pjesma “1944” koja govori o Staljinovom progonu Tatara sa Krima, koji je proživjela i baka pjevačice Jamale. Upravo je njoj posvetila pjesmu čiji već uvodni stihovi počinju mračno “When strangers are coming, they come to your house, they kill you all and say, we’re not guilty…” Definitivno pjesma koju nećemo pjevati na partyjima, a nadamo se da nikom od naših neće pasti na pamet da se bavi WWII tematikom iduće godine. Iako ne bi ni to čudilo, kako je krenulo…

    Završnica ovogodišnjeg Eurosonga bila je napeta kako zbog te bodovne neizvjesnosti, tako i stvarnog sukoba Ukrajine i Rusije i svog dizanja tenzija uoči natjecanja kada se prijetilo bojkotima. Ukoliko Rusija najavi bojkot priredbe za iduću godinu, nemojte se čuditi, iako ranije spomenuti glasovi publike svjedoče kako narodi nisu tako podijeljeni kao službena politika.

    A što je s Hrvatskom?

    Kritičari pjesme i stylinga Nine Kraljić vjerojatno sada negdje guštaju, kao što i domaći portali s uživanjem diži članke u kojima citiraju one koji su se izgledu i nastupu rugali, svjesno zaobilazeći sve one koji su o istome izrazili oduševljenje i općenito pozitivne emocije. Jednostavno, to je naš najveći problem, jako volimo svoju zemlju, ali čim se netko makne preko državne granice, postanemo najveći šupci u svemiru. Nikako da lansiramo neku pop pjesmu ili izvođača izvan države, ali kad se netko usudi snimiti album za strano tržište, u startu ga popljujemo. Netko se pak usudi uzeti strane autore, evo već se ucviljene domaće mimoze javljaju, žaleći kako će sad netko drugi – stranac! – umjesto njih zaraditi novac. Jer posve je normalno taj novac izjednačiti s domoljubljem i nacionalnim interesima, to je ta neka naša uvrnuta logika, koja se očitava i na puno više polja od glazbe.

    Nina Kraljić dala je svoj maksimum i treba joj na tome čestitati.

    Treba sagledati i odnos Hrvatske spram ovog natjecanja: velike domaće zvijezde nisu zainteresirane za Eurosong, zato se i pokušava s mlađima, ovoga puta s kombinacijom stranih producenata i pobjednice talent showa. Puno se pjevača i autora drži kao da je to ispod njihovog renomea – ako o renomeu onih koji su zvijezde samo u Hrvatskoj u današnje vrijeme globalizacije može uopće pričati – ali su spremni kritizirati. Tko nam ono sjedi u žiriju? Ako već pristupamo cijeloj priči s omalovažavanjem, kako možemo očekivati neki rezultat?

    Koliko god nas kritičari uvjeravali kako je u pitanju natjecanje koje malo tko više doživljava ozbiljno (a nekoć je bilo vrhunac karijere pobjednika), ipak ga i dalje gleda oko 200 milijuna ljudi, a i broj tweetova koji se pošalju za vrijeme prijenosa – oko 7 milijuna – govori za sebe. Traži se nova forma, sudjeluju i drugi kontinenti kojima je sve to skupa vrlo zabavno i čini se da mi ipak previše samouvjereni sve to skupa olako otpisujemo. Dok taj stav u glavi ne promijenimo, a i dok nam pop scena malo ne sazrije, plasmani će nastaviti biti kakvi jesu do sada…

    Komentari