U svom domu u Veprincu, u opatijskom zaleđu, Marija Rumac Moretti okupila je susjede i prijatelje kako bi proslavila rođendan koji rijetki dožive. Iako je njezin životni put bio obilježen nevjerojatnim nedaćama, uključujući i boravak u nacističkom logoru, ova vitalna stogodišnjakinja i danas zrači vedrinom, optimizmom i nevjerojatnom snagom.
Mnogo smijeha i ljubavi ispunilo je u srijedu dom gospođe Marije Rumac Moretti u Veprincu. Povod je bio uistinu poseban – njezin 105. rođendan. Okružena susjedima i prijateljima, slavljenica je s novinarskom ekipom podijelila djelić svoje nevjerojatne životne energije. Na pitanje kako se osjeća s toliko godina na leđima, bez oklijevanja i uz širok osmijeh odgovara: “Sve u redu k’o u Beču!”. Njezin duh, čini se, ne stari.
Vitalna i bistrog uma, gospođa Marija i danas rado karta i to bez naočala, a uživa u svakom trenutku provedenom u dobrom društvu. Smatra da je za dug život zaslužan njezin karakter. “Cijeli život imala sam dobar karakter, ljudi su me voljeli i ja sam voljela njih”, rekla je jednom prilikom. Ta ljubav osjetila se i na proslavi, gdje su joj svi nazdravili i poželjeli da se okupe i dogodine, na proslavi 106. rođendana.
‘Sve imam, i previše, valjda sam zaslužila’
Skromnost je vrlina koja krasi ovu nevjerojatnu ženu. Kada je upitaju treba li joj što, spremno odgovara: “Ništa mi ne treba, sve imam, i previše, valjda sam zaslužila”. Njezini planovi za budućnost su, u najmanju ruku, ambiciozni. Prvo je najavila da planira živjeti do 110. godine, no čini se da je u međuvremenu podigla ljestvicu.
“Naša teta Marija je uvijek vesela i, kako bi po domaći rekli, kuražna ženska. Zato je i doživjela ta leta. Prvo je rekla da će živjeti do 110., ali je potom povećala na 120”, ispričala je kroz smijeh njezina susjeda Beti. Upravo su vedrina i optimizam ono po čemu je poznata među svojim sugrađanima, a čestitku povodom velikog jubileja uputio joj je i Grad Opatija, ističući kako je gospođa Marija primjer društvenog duha i pozitivne energije.
Njezin recept za dugovječnost je jednostavan, a opet tako moćan i dubok, posebice kada se uzme u obzir sve što je prošla. Sastoji se od samo tri riječi: “Nikad se ne jadite”.
Put od nacističkog logora do mirnog života
A imala se zbog čega jadati. Njezina životna priča obuhvaća više od stoljeća burne europske povijesti. Djetinjstvo je provela u teškom razdoblju između dva svjetska rata, a onaj drugi donio joj je nezamislive strahote. Samo tjedan dana nakon vjenčanja, njezin prvi suprug nestao je u ratnom vihoru. Ubrzo nakon toga, zajedno s ocem, deportirana je u nacistički radni logor u Klagenfurtu u Austriji.
Tamo je provela godinu dana u nehumanim uvjetima, radeći teške poslove u tvornicama motora i tekstila. Nakon završetka rata i oslobođenja logora, njezin povratak kući bio je još jedna odiseja. Bez prijevoza i sredstava, pješice se uputila prema rodnom kraju. Putovanje je trajalo dugih osam dana.
Nova ljubav i povratak korijenima
Nakon strahota koje je preživjela, život joj je ipak donio novu priliku za sreću. Upoznala je svog drugog supruga, Talijana iz Monfalconea, koji je došao raditi u riječko brodogradilište “3. maj”. S njim je pronašla mir i zasnovala obitelj. Dobili su dva sina i više od pola stoljeća proveli u Milanu, gdje njezini sinovi i danas žive sa svojim obiteljima.
Iako je velik dio života provela u Italiji, zov rodnog kraja bio je jači. Nakon suprugove smrti, gospođa Marija vratila se u svoj Veprinac, na mjesto gdje je sve počelo. Danas, u 105. godini, njezina priča služi kao inspiracija i podsjetnik na nevjerojatnu snagu ljudskog duha koji se, unatoč svemu, nikada ne predaje.
Njezina poruka da se nikada ne treba jadati nije samo fraza, već filozofija života iskovana u najtežim iskušenjima. Život gospođe Marije dokaz je da se i nakon najvećih oluja može pronaći sunce, a njezina kuražnost i vedrina ostaju kao trajni spomenik pobjedi života nad nedaćama.
