Gledala sam pre tridesetak godina neki film koji mi je preporučila mama – mlada Maja Sabljić pokušava da upiše glumu na Fakultetu dramskih umetnosti. I sad, na stranu to što sam ja tada htela da postanem glumica i što se mojoj mami sviđao film, nego što na tim snimcima stvarno možete da vidite neposredno dokumentovano Jugoslaviju iz jednog lepog perioda, kao da ste otputovali kroz vreme. Ali nije ovo tekst o jugonostalgiji niti o filmovima i glumi, već ga pominjem zbog jedne scene koja mi se posebno urezala u sećanje: scena gde Maja ulati u JAT-ov avion i pali cigaru. To je za mene bio šok. Do tada nisam znala da se u avionima ikada pušilo, bez obzira što era u kojoj sam odrastala nije bila ni približno nepušačka kao ovo naše vreme danas.
Sve do moje kasne adolescencije pušilo se u apsolutno svim kafanama, kafićima, restoranima, autobuskim i železničkim stanicama, autobusima i vozovima, automobilima, bioskopima, čekaonicama… Čak je i po domovima zdravlja onaj znak „zabranjeno pušenje“ stvarno svakodnevno opravdavao svoju funkciju, jer da ga nije bilo, ljudi bi i tamo pripalili cigaru. Svaki auto je imao ugrađene pepeljare u sedišta. I ne samo auto, nego i vozovi i autobusi. Sećam se tih pepeljara, uvek su smrdele, obložene slojem crno-sivo-žutog pepela i imale u sebi poneku istopljenu žvaku.
„Da li si ti nekad pušila u autobusu?“ pita me sin.
Jesam, ne puno puta, ali jesam. U studentskim danima, seli bismo na zadnje sedište međugradskog autobusa i tamo pušili. Pušili smo i na ekskurzijama. Ali najviše smo pušili po bioskopima. Slast tog svetlećeg platna u mraku koje usisava u drugu realnost, vukla nas je da palimo cigare. Od njih je umetnost koju konzumiramo postajala još opipljivija, telesnija, još više seksi. Mrak i dim su se mešali i sažimali kao što se naša svest sažimala sa filmskim slikama i postajala jedno. A ima u tome i malo foliranja, glumljenja uloga, nečega trendovskog i šminkerskog, što je uostalom i prirodno kad si mlad. Međutim, sećam se jedne gospođe koja je bila supruga vojnog lica, kako je pričala da ju je muž naterao da počne da puši, jer je to otmeno i jer sve žene oficira puše. Taj motiv imamo još u Nušićevoj „Gospođi ministarki“, samo što ova žena nije lik, već stvarna osoba.
Ali najluđe od svega mi je što smo pušili na predavanjima na fakultetu. Profesori su nam prvog dana rekli da možemo da pušimo u slušaonicama i mi smo to i radili. Pušio je profesor, pušili smo mi, ponekad smo otvarali prozore da gust dim izađe napolje, a ponekad i nismo. Razgovarali bismo o Adornu i Horkhajmeru zaronjeni to nikotinsko magnovenje i po prvi put se osećali odraslo, jer nam se profesor obraća sa „Vi“ i jer pušimo u učionici zajedno sa njim.
Ubrzo nakon toga cigare su proterane iz javnog života i više nisu imale isto značenje u simboličkoj ravni. Bogati i otmeni su prestali da puše, cigara u ustima je dobila predznak primitivnog, trend se promenio i danas neke druge stvari opasne po život služe kao dokaz našeg statusa, zrelosti i stila. Naravno, njihova štetnost je sada u drugom planu, dok ne izađu iz mode. Onda ćemo da ih cenzurišemo i damo prostora novim imperativima vremena, štetnim po zdravlje, ali korisnim po kreiranje zadate slike o sebi.
Komentari